na dan 8. rujna godine 1880.
Je l’ vaš, je l’ naš, kom danas krijes se pali,
Pjesništva plodnog divnome junaku?
Slovenci, vi ste njemu zipku dali,
Hrvati daše Stanku slavnu raku;
Vi učiste ga ljute trpit’ muke;
Iz vaših gora donije slatki pijev:
Mi javor-gusle tisli mu u ruke,
Kad junački je plan’o u njem gnjev.
Pogađaj sada, brate, ako znaš,
Je l’ Stanko vaš, je l’ naš?
Međ vami sinu prvi ruj mu zore,
Međ nami zgleda slavskog slavlja podne,
Privinuo je k srcu vaše gore
I naše gaje, duši njeg’voj srodne,
Na vašoj zemlji lijepi cvijet mu cvao,
Međ vami pjevnu prvi njegov glas:
Na našu zemlju zlatni plod mu pao,
Davorijom je gromkom digô nas.
Pogađaj sada, brate, ako znaš,
Je l’ Stanko vaš, je l’ naš?
Za oba nas je bilo čisto srce vruće,
Za oba jednak plamtio mu plamen,
I nič’ja ruka nije znala ljuće
Međ nama kršit klete smutnje kamen.
Da, on je znao, jedan drugog treba,
Da, ćutio je, jedna da smo krv;
On vidje, jedna zvijer na oba vreba,
I da nam srce toči jedan crv.
Pogađaj sada brate, ako znaš,
Je l’ Stanko vaš, je l’ naš?
Slobode vjesnik širio je krila
Nad naše glave mukotrpne, nujne;
Do ljubavi nas vodi njeg’va vila
Uz romon pjesme nježne, miločujne;
Jer čovjek vam je bio bolji, jači
I življi bio njeg’ve pjesme klik,
Neg’ mrtve slovke mićeni kovači
I cjepidlakâ vragomili krik.
De pitaj, brate, samog Stanka baš,
Je l’ pjesnik vaš, je l’ naš?
I v a š i n a š! Čuj jeknu jeka groba.
Oh podajmo si k ljubavi sad ruke,
I prokleta međ’ nami svaka zloba,
Ta jedna nam je krv i jedne muke!
Da, Stanko nami spisa evanđelje,
Na ljubav budi njeg’ve pjesme glas,
Kô naše vode nek se splinu želje,
K slobodi, k sreći vodi pjesnik nas!
Ma škrin’o vrag od ljuta jeda baš,
S l o v e n a c, H r v a t k l i k ć e: O n j e n a š!
Vijenac, 1880.
Odgovori