I.
Pineta
Gle, pinije se tužno izdigoše tuda
I gledaju put neba, i teško im se čini:
U zaprašenom suncu, u tjeskobnoj vedrini
Već nema davnih dana, nema davnih čuda.
Zar sve je bila bajka, nestašna i luda,
I priviđenje raja i groznog pakla čîni,
Što lutaju i danas po zelenoj dubini,
A zelen otrov oka zuri iz dna svuda?
Nije bio san! I danas pjesnik šeta
Stazom prognanika ćuteć staru tugu,
Ali obnoć samo, jer je šutnja sveta.
Pa kad slazi mjesec, možda u tom lugu
Što se mrakom bola i tišine ljeska,
Lebdi s valom noćnim čarobna Francesca!
II.
San Vitale
Svetački se nimbus vije oko glave,
A na grudma gori blago carskih dvora,
Svako oko pred njom poniknuti mora
Ugledavši san i raskoš mrtve jave.
Prekriva joj tijelo odsjev divne slave,
Kraj nje muk i ponos grimiznoga mora.
Hladno zlato priča: To je Teodora.
Čuvaju je mraci i tišine plave.
I ona tako nešto ovdje čeka,
Jer oči su joj velike i same,
I ne znaju gdje je, niti kuda ide.
Po mramoru je pala sjena meka,
Al njene oči gledaju i vide
Plač sutona i slute korak tame.
III.
Večer na moru
(Epilog)
Izgubio se grad, i samo uspomena
Pred očima još gori od purpura i zlata
I bjelokosti mliječne. A galebova jata
Okružiše nam brod. I bijela dršće pjena.
A domala će mrak. Ukazat će se zjena
Čuvara ove vode. Rastvorit će se vrata
Pučine što se budi. I ko na krilma hata
Poletjet naš će brod. A s jedra past će sjena.
I da onda samo plovimo bez međe,
Pa da nema kraja, i da nema zore,
Samo noć i pjesma, val i mjesečina!
I sve dalje tako. Velika tišina.
Zvijezde kao u snu svakim trenom rjeđe.
Onda ništa više. Samo muk i more!
1912.
Prosvjeta, 1913.
Odgovori