Bje pokladno jutro, još pamtim i sad,
Kroz prozore sunašce sjalo,
Na postelji kraj mene sinak mlad,
Ah blijedo djetešce malo!
Tuj sjedi uza me, sunčani sjaj
Ožario kosicu plavu,
Maličak me gladi, šapće “aj!” –
Na prsi mi sklonuo glavu.
Maličak vreba, da li još spim,
Za bradu me ručicom hvata,
Pa glasićem slabašnim, drktavim
Na uho mi šapuće: “tata!”
I digoh se služit’ svagdanji kruh,
Moj sinčić u postelji sjedi,
Još mahnu mi: “zbogom!” Na posô me gluh
Taj blijedi obrazić slijedi.
I vratih se kući – i prokleh taj dan…
Vrh čela uvehlo cvijeće,
Moj sinčić vam snivao vječni san
Međ četiri voštane svijeće.
Na blijedih usnicah smiješka još gle!
Još ima u očicah žara!
Ja poljubih sinka – ah propalo sve!
Tek svijeća me titrajuć’ vara.
Ja poljubih sinka, samrtni led
Grozotom dušu mi strese,
I budem ledom, al’ u srcu zlijed
Sve paklene budila bijese.
Bje pokladni dan, – uz svirala glas
Svud pjana rulja jujuče;
Ja klečah uz sinka u taj čas,
I plakah i srce mi puče.
Pa dođe pop i dignuo krst,
Zaklopiše škrinju nad sinom,
U škrinju zabiše klinac čvrst,
I srce mi probiše klinom.
Poletiše konji u brzi kas,
Već milo mi odniješe dijete,
Poletiše kola u taj čas –
Prek’ srca mi mojega lete.
Ej vrti se, krabuljo, veselo sad!
Po svijetu piruje đavo!
A sklopljenih ruku sinak mlad
U crnoj zemljici spavo.
Na poklade krvav obli me znoj,
Da, užasna bješe to gluma;
Ni u snu mi ne daj tog, Bože moj!
I kroz san bih sišao s uma.
Vijenac, 1877.
Odgovori