“Nu dajde neno”, moli mladi Natko,
“Na polju mrak je, cići zima cića,
Baš sad je hora majko, da se priča;
Ti umiješ pričat i lijepo i slatko:
Ta zimska noć je duga – dan je kratak,
U peći glavnja još pomalo gori,
A tu ti stolac, tu i kolovratak:
Oj slatka majo, pričaj Natku, zbori
O vukodlacih – ne! – o bijeloj vili;
Baš ona ti se Natku tako mili.”
Večeras čas se dilji – vijek je kratak,
A peć je topla, sin se majci laska;
Proslovit više neće niti glaska,
Zavrtio se majčin kolovratak,
I nît se vije, – sinak tiho sjedi,
I kolo vrnda, – majka probesjedi:
“Daleko od nas, sinko – sred planine
Uzvisilo se čudno zelenbrdo,
Tu neima nigdje ljudske postojbine,
Ne páse gorom bjeloruno krdo;
Iz stijene pršti srebrnica česma,
Napajat ide crnu zemlju vlagom,
Romonit ide hladovitom dràgom
Ko pjesma zvoni – gine kao pjesma.
Vilovskim vrelom ta se česma zove,
Tu obnoć vile zlatnu kosu pletu,
Poskakuju ti tuj u kolokretu
Čarobite im pjesme srce love,
Vilovske pjesme – pjesme bajalice,
S nebesa ko da ciliču im žice.
Da srce stane, – da se kamen gane,
Da čudom ruža širi nježno krilo,
Da zlatna zvijezda do zemlje se mane,
Da pamet ne zna što je prije bilo.
Od smrtnog roda kad se tkogođ nađe,
Te smjelom dušom na to brdo zađe:
U svoje kolo mah ga vila hvata,
I miti čarom – očima osvaja
I mámi pjesmom, – bistricom opaja:
Vilovnjak on je, sinko, od tog sata.
Pred okom njeg’vim svijet taj smrtni gine,
Munjevita mu bukne duši sila,
I propjevat će glase u viline:
Oj sinko! zato čuvaj mi se vila!”
Večeras čas se dulji, vijek je kratak,
Već maja drijema, stao kolovratak,
I oganj gine, tek plamečak mrući
Na okno sijeva čudno titrajući,
Na oknu gori živo cvijet ledeni,
I plamnim cvatom drkćuć se rumeni;
Bjelolika mu s cvijeta nikne djeva,
Mladiću pjesmu bajalicu pjeva:
“Oj dođi Natko, dođi dušo mila!
Na vilinbrdu nada ti se vila.”
A Natko gleda, gleda čudan znamen,
Zahuji vjetar – umre cvijet i plamen.
*
I zima minu, pramaljeće sinu,
Lavorić topli zemlju iz sna ljubi,
Zelenilom se dol i gora rubi;
S nebesa mutne oblačine ginu,
Mjesto njih jato prosulo se zvijezda,
Na tamnu nebu čudno zatrepeće
Ko kada krilom ševa zalepeće
Po buri bjegnuv iz mekog si gnijezda.
“Na poso ljudi!” zove kućegazda,
Iz sela ljudi k poslu mravom grnu,
Uz brazdu već se niže poljem brazda,
Sjemena gramze u zemljicu crnu.
A Natko? – Natko miruje i šuti;
Čudnovito mu svjetlo oči muti,
Od pluga bježi, kolu se uklanja,
U sanku bdije, a na javi sanja:
I mraz ga bije; plamen prsi žeže;
Uskrilit će se sada lakim krilom,
A sad ga nješto opet k zemlji steže,
Sad goni, sad ga drži tajnom silom:
Čas plače snužden, čas se smiješi sretan,
Ko kada vijor vitla malo perce,
Mladiću srcem kreće u namjerce
U ču’stva raznih vrtlog zagonetan.
Nu usred slasti čudne i užasa,
Munjevite mu usred mijene ove
Otajstven milo glas mladića zove,
Ko bajni odziv svuda mu se glasa:
“O dođi Natko, dođi dušo mila!
Na vilin brdu nada ti se vila.”
I pusti majku, rod i rodno selo,
Prošastih dana spominjanje cijelo:
Zaputio je – ne zna kamo, kuda,
U grdnu pustoš čovječjega truda.
Objèručke se pòda za zanatom:
Kovačem postav teškim bije batom,
Na nakovalu vrelo gvožđe kuje,
I mač i kosu, strijelu udešuje.
Gle mijeh se nadme – iskre daždom prše,
Od zvijezda kanda mrvice se krše:
Al žarke iskre vatreno su sjeme,
U ljudsku grud ih nebesnici spreme.
U same iskre srce zaiskrilo,
A nakovalo Natku proslovilo:
“O dođi Natko, dođi dušo mila!
Na vilinbrdu nada ti se vila.”
Učenjak posta – reda, zbija misli,
Po strogom putu znanosti ih čisli:
Doségnuv sunce, nebom zvijezde broji,
Vedrinom božjom točan put im kroji.
Iz starih knjiga mudrost svu iskapa,
Od mudrog truda izdala ga sapa.
Nu kad si mladić mirnoj u samoći –
Natòvario mudroznanske brige,
I bdijuć gladan, hladan cijele noći
Proučit htjede starovječne knjige,
Zamutiše se mudroželjne oči,
Pismence preda nj za pismencem skoči,
Pismênâ kolo titrajuć se kreće,
Komarac pjeva zujeć oko svijeće:
“Oj dođi Natko, dođi dušo mila!
Na vilinbrdu nada ti se vila.”
I baci knjige – pa junakom bude,
I vražje zdvojan traži ljute strijele,
I trpi rane, žeđu, glad i trude,
Na rosnoj zemlji probdi noći cijele;
Nastanio se pod svoj bojni šator,
Bjesnoćom rata bijesnost svoju guši,
Kud gledne, vidi smrt i krv i zator:
Odlanut ipak neće mladoj duši.
Jer zveka mača, vatrometa gromi,
Gdje dušu ljudski bijes u tijelu lomi,
Jer umirućih uzdah – kletva zadnja,
Gdje zlatni prijestol štropotom se mrvi,
U vlastitoj gdje narod tone krvi,
Strahotom divna to mu bila skladnja,
A odziv njezin: “Natko, dušo mila!
Na vilinbrdu nada ti se vila.”
“Da, k vilinbrdu!” kliknu mladi Natko,
Po priči majke još te živo pamtim,
I pamteć tebe cijelom dušom plamtim,
Iz prvog vijeka spominjanje slatko!”
Mladića spopa desnica nebeska,
U oč’ma suza uznosa se ljeska,
Iz svijeta bjegnu – leti, leti, leti
Kroz noćne šume, pustošnom vrleti,
Preleti munjom nebotične víse,
Preleti strijelom sunovratne klise:
Kud jedva zvijere mosti preko rûpâ,
Krilòvit Natko lakom nogom stupa:
I pošto triput sunašce se skloni,
Na vilinbrdo čežnja mladca doni.
U vedro nebo sjajna skače gora,
Od vijeka mlada, starija od svijeta,
A posred gore ključa česma sveta:
Bez sunca, noći – tu je vječna zora.
Tu neima zime, ljeta, žege, leda,
Tu cvjeta, plodi vječno pramaljeće.
Iz ploda pak se novi cvijet promeće
Neopazice oku što ga gleda.
Ni sjevera ni kišnog neima juga
Tu nitko ne zna što je starost, tuga.
Ni što će milja strujom dugih ljeta
Zamotrit križem vasionog svijeta,
Vaskòlik objam raskoši čudesne
U mladca oko jednom zràkom bljesne.
Od tolikog čuda vilović umorni
Vas u se klonu, razmišljanja lišen,
Dok gorskog raja suglas čudotvorni
Ne nasluti mu duha cilj uzvišen.
Cjelinom bajnom oživnulo cvijeće,
Iz cvijetka svakog pline magla bijela,
Od cvijetka k cvijetu željica ju nijela;
Oko njeg šuškat, šaptat se je čulo:
Gle! Magla prima oblik već životan
Iz lista ruka, tuj iz rose oči,
Iz ruže lice jednim trenom skoči;
Sve spline sad u vijenac živ, divotan
A uz to zvoni pjesma miloslatka;
Vilòvsko kolo uhvatilo Natka.
Vilòvsko kolo vije se i vije,
Ko okresnice letaju im kose,
Za njedrom zvijezdu, plam na usnah nose,
Ko majski sanak svaka mu se smije:
I ta i ona mladca mami, hvata:
Vilòvnjak bude Natko od tog sata.
Tu stade kolo – muknu zbor djevîcâ,
A ponajljepša lijepih gorskih vila,
Mladića plahog nježno ogrlila,
I poljubi ga – vila pjevalica.
Oj, znaš li brate čuvstva materina,
Kad svoje čedo cjelujući nina?
Oj, znaš li oca stisak nježni, vrući,
Jedinac kad se vrati svojoj kući?
Oj, znaš li radost, kadno mornar vrli
Po bijesnoj buri vjernu ženu grli;
Oj, znaš li kliku burnu mili rode,
Kad narod zgleda prvi dan slobode?
Da, tako blago, tako voljko, milo,
I sto put blaže Natku ti je bilo,
Kad plamni cjelov vile pjevalice
Mladiću mlado ozorio lice.
Alòjski cvijet pod spregom lista kruta
Podrijemo sunca željan dugo doba:
Al eto dana – puca kora žuta,
Milòduh cvijet se krisi iz svog groba,
Ponosit k zvijezdam vit i tanan skoči,
Iz zlatnih pera svijetu melem toči:
I pjesnikova duša tako mlada
U polusanku sluteć dugo čami,
Al sunce blijeskom zastor razdre tami,
I slavlje slavi pjesnik iznenada;
Na ovom brdu pri toj svetoj vodi,
I Natko tako pjesnikom se rodi.
On jedva misli, – minuli su danci
U nepameti zavijek zakopani,
A što će biti? – Nade, slutnje, sanci.
A što je sada? Glavu srce zanè!
Ne zamislio mísli nezavisle,
Jer bijele su ga ruke na grud stisle,
Na jelena ga zlatnog vila djela,
Uz plaha mladca sama vila sjela.
Zagràbce jelen jezdi uz nebesa,
Od zemlje u vis prema suncu smjera;
Vilozobnim ga bićem vila tjera,
A munjom žvali silu hitrog bijesa.
Sunčanim zrakam nalikuju prami,
I oči bliješte, burne dvije pučine:
Od mláđa halja1 tijelom joj se vine,
Nebòlik plašt se rajskoj u pomami
Talàsa za njom šumeć ko olujom,
Daleko zvijezdnom zavlačeć se strujom.
I pucka bičem – prema suncu juri,
Plahovitoj je nalik zimskoj buri,
I mune brže, nego miso svane,
Neg zraka na svijet s božjeg sunca pane:
A zemlja pada, gine – poput kaplje
Ko suza drkće usred plamnog svijeta,
I mine nakon, ko što rosa s cvijeta.
Tu stade jelen pred vilinjim gradom,
Od alem-kama stoji grad saliven,
A srebrom, zlatom, biserom pokriven.
“Gle svijeta!” kliče vila milku mladom.
Razgalio se srcu obzor tijesan,
Čudèsa shvaća vilenjaka miso,
I migom oka svemir sav opiso,
Poklèćke vili pjeva velepjesan:
“Nebesa pjesmo, krilatice božja,
Najvišje sile ogledalo vjerno!
Gle smrtan stvor ti pade do podnožja,
Veliča tebe, klanja ti se smjerno!
Kad pusti ništar iz dubine zjao,
Svjetòtvorna ozvala se slova; –
Iz tmînâ buknu migom sto kresova,
Mladòvjek svijet je prvim danom sjao.
U sùglas divan sva se narav složi,
I sljubila se protivna si sila,
A prva jeka na taj poziv bož’i
Čaròbita si pjesmo tada bila!
Po tvojoj skladnji kreću se nebesa,
I dušu prima mrtvog tvora smjesa;
Uz zvuk ti čovjek rodi se, uspijeva,
Nad grobom svojim ljudski rod te pjeva;
I ledne prsi plamenom razgaraš,
Vrlinu slaviš, a hudobu karaš;
Divljaka mekšaš, miluješ, uljudiš,
Iz ropstva narod na slobodu budiš.
U alem-vijenac suze jada nižeš,
Veselja klikom radost uzveličiš,
Na snagu duše ponikle nam dižeš,
Ljepotu zemsku vječnom slavom dičiš.
I s tebe moli, smiješi se, i plače,
I s tebe srce um’je ljubit jače:
A istina, što živ ju ne nadvlada,
U tvoje negve podaje se rada.
Prevalit umiješ dalek obor zvijezda,
Zaludu kamo slabo zgađa oko,
Ko zlatan leptir titraš u visoko.
Ti riješiš grlo pticam usred gnijezda,
Slavulja s gromom tvoja sila spregne,
Bogòvat s tebe smrtni čovjek tegne,
Iz ništa tvoreć nove čudne svijete,
I s tebe misli s neba mu dolete.
Čaròbita si, pjesmo, k tebi duša,
Ko k suncu čezne ruža razvijuša;
O daj da s tebe duša bude čista,
Kristalom bistrim da se svijetom blista,
Da pravda vječna dušu mi probija,
U svjetlo dúge da se razavija.
Na vječni evo sklada ti žrtvenik
To mlado srce, čiste osjećaje,
– I proklet bio, ako ne ustraje,
Mladòvjek boštva tvojega svećenik!”
Zatečen čuvstvom mladić sakri lice,
Privinuo se uz grud pjevalice,
Posmjèškujuć ga lijepa vila grli,
Sa pobratimom u svoj dvor pohrli:
Tu njeguje ga, drâga, uči čarom,
Da mišlju dopre do dna svjetskog gliba.
Na mekih prsih cjelujuć ga ziba;
Darivala ga travom odoljanom,
Da lijep se mladić može takmit s danom.
I riječ mu cvala, ko da čemin cvijeta,
I duša sjala, ko što more čisto;
Nebesa mu se trak u oku blisto,
A srce shvati osjet cijelog svijeta:
On njegda čovjek – slab i smrtan bjesnik,
Uz vile njegu posta čitav pjesnik.
Nu minu vrijeme kao brza rijeka,
U moru vječnom bez traga se gubeć;
I mladić blažen, bijelu vilu ljubeć
U raju prosni do tri duga vijeka:
Naišla sjeta, u grud mu se svrati,
I mladić vili napokon prihvati:
“Ljepotice mi, divna alem-dušo!
Na moje srce teška pada korba,
Blagòće puno uz tebe sam kušo,
Al nijesam kušo što je svijet i borba.
Mladića digla si me iz mog praha,
Nadahnula me silom višnjeg daha,
Da prorok pravde lažnom svijetu budem,
Nebesa plod da prignem slabim ljudem.
Vilòvat zemlji čežnja me obuze,
Da tminam zemskim vječnu luč zapalim,
U boli, borbi srce da okalim.
Ne znade za slast tko ne pozna suze.
I jakim bit ćeš samo sred slaboće,
A slab ćeš ostat plandujući dovijek,
Vilòvnjak jesam, al sam zato čovjek;
Dopust’ mi u svijet – svijeta mi se hoće!”
“Namamljuje te u svijet srca žudnja
U dòmovinu ljudi da se vratiš?
S nebesa vísa da se sunovratiš
U vrtlog dvojbe, kušnja, muke, bludnja?
Mladòvjek brate, goriš biti junak,
A često cijena krijeposti je varka;
Plemènit nagon, želja često žarka
Pokršila se kano o hrid čunak;
I često dušu svlada ljudska narav,
Ništàvilo je sreća, bljesak varav,
Nu neka! Idi! Od mene ti prosto!
Taj zlatni prsten još ti na put dajem,
Sa vilinim te nav’jek vezô rajem;
Na daničinoj vatri ti je skovan,
Po krugu neba beskonačno snovan;
Divòtvorne je dar ti ovaj cijene,
Ko vilin spomen smagat će ti moći,
Ne kreni vjerom, tad bo zlo ćeš proći:
Oj, čuvaj prsten, pa se sjećaj mene!
Al pamti većma, da te žena rodi,
Da čovjek jesi! Svud mi zdravo hodi!”
*
Povratio se tvoriti čudesa,
Božanskom liku ljude upriliči,
Vrlinu pjesmom dignu i prodiči:
Na Zemlju pjesmom prenio nebesa,
Vilovskom silom roblje oslobodi,
I pustoš bujnim vrtljem preporodi.
Po svemu svijetu ide o njem priča,
Sve Natka zove slavi i veliča.
I zove car ga do svog zlatnog stola,
Vilòvskim čudom da se slavi kruna,
Posadila se svake dike puna
Uz oca cara mlada kći ohola.
Po dvoru zvoni pjesme bajni žamor,
Al ona osta kao led i mramor.
U slađi prebir sklada slatko žice,
Al hladno osta carske kćeri lice.
U gromne glase udesio strune,
Ni okres munje licem joj ne mune.
Tad stisnu zdvojno zlatni prsten vile,
Ubòden ledom carevice hladne,
Iz dvora carskog bezobzirce padne,
Čaròbite si sakupio sile:
“Čaròbit daru, sad mi čaraj, tvori!”
Iz zemlje zlatni uzdigli se dvori.
Od carske ljepša palača mu sjala,
A carevica tim se umekšala.
I glas se čudni za čas pròsu svijetom,
“Vilòvnjak Natko posto caru zetom!”
Ko zlatan kukac povrh bijela lijera,
Na usnah žene drijema Gavan-Natko;
Probuktale si sne iz mozga tjera,
Uživat mari sadašnjost si slatko;
Ljubakajući davi uspomene,
U zlatne žice nikad već ne dirno;
Tek kadšto iz sna tajan glas ga prene,
Al glas umukne – Natko zaspi mirno.
U svijetu svijet se hrva, bori, kolje,
“I nek se kolje, tko se klati mari,
I prosto budi, da si pokoj kvari:
U zapećku se žive ipak bolje!”
I sretni Natko spavo, pio, jeo,
A svijet se pita: “Kud se Natko djeo?”
O klinu gusle pitaj! Hasne male!
A žice su im davno popucale.
Al jedne noći – bila zima kruta –
Prohuji zemljom mećavina ljuta,
Nebesî munje unakrst se gone,
A zlatnom dvoru prozori zazvone,
I svijeća noćna drkće s mraznog daha,
Ko s noćne ježnje kukavica plaha,
Nad posteljom mu zavjesa lepuće,
Ko slaba kreljut ptice umiruće.
Sa mekih usna carevice žene
Strahovitim se vriskom Natko prene,
Bjelútak oka krv mu zarubila:
Na prozoru mu stoji blijeda vila.
“Oj jadni druže – eto opet vile!
Osvećujuć se da ti dušu strese,
Da naspe u grud sve zdvojenja bijese,
Da sažge strijelom uvele ti žile!
Jer vili rajskoj ukrao si svijeću,
U zemlje noći da si tražiš sreću;
I vîlâ raju oteo si zlato,
Zakopao ga u to zemsko blato;
Za glasnu pjesmu prevario vilu,
Da kupiš sebi gizdavicu gnjilu,
Uvrebao si pravde vječne misô,
Na pazar slasti putenoj ju vrgo;
U zlatnu knjigu ime si zapisô,
Iz zlatne knjige sâm si ime trgo:
Oj, znaš li vilu, bezumniče mladi?
Da, vila dođe, da ti srce vadi!
Al neću! – davno već ti srca nema,
U mrtvu sanku lijena duša drijema:
U nepamet ti crno ime palo,
Il prezirom se samo spominjalo,
Na ruglo budi oku ljudskog puka;
Ko bič te tjeraj glad i jad i muka,
Kudgod se zemljom noga ti potuca,
Nek sjećajuć se tvoje srce puca,
U bijedi tisuć ljeta proživio!
Onijemio! Oj proklet, proklet bio!
I zinu zemlja – grad i žena propa,
Prokletstvom svojim vila ih zakopa.
A Natko? Natko bjeduje i šuti,
U bolnu srcu sto mu jada ljutih;
I nijem je, nijem je! Htio bi da rukne,
Zagrmit rad bi, da mu srce pukne – –
*
I često noćju a uz muku bijesnu
Zakune strijelu božju, da ga satre,
Na čelu gle mu istinu nebesnu
Pismeni žarkim vjekovite vatre:
“Kog vila zovne pjesmom pobratima,
Da nevjerom si ne bude joj kriv,
Od dvaju jedan put odabrat ima:
Vilovat do vijek il mrtvovat živ!”
Vienac, 1869.
Odgovori