U Pizi na Arnu stoji hram,
Medicejske slave spomenik,
Visoko se raspinje lašteni kam,
A svetac mu Stjepan mučenik.
Bje veliki petak, sumoran dan,
Kad Isus ležaše u grobu,
Tad kročih plah u posvećeni stan,
U kasnu, večernju dobu.
Zvjezdolik treperio kandilâ sijev
Uz zlato, cvijeće i mramor,
Uznosit grmio općine pjev
I glazbe sileni žamor.
Daleko se sjajio zlaćeni svod
I slike divotnoga kista:
U bojni gdje lazi Kozimo brod,
Junaka s njime do trista.
Junaci, Bože, grdni kô bor;
Pa kamo će četa sad krepka?
Na Carigrad juri junački zbor,
Sve vitezi svetoga Stjepka.
A šta bje? Pade Alaha stijeg,
Kô da si potegnuo kosu,
Uzavri krvlju jelinski brijeg, –
I more se čalmami osu.
A šta bje? Ta gleđi slavan plijen,
Još vidiš u hramu tom i sad
O zidu junačkog doba sjen,
Svud zastave turske kidisat’.
A vitezi? Svi su pod kamenom prah.
Oj gdje ste mi slavni junaci?
“U zvijezdah nam ime i na nebu dah,
A sablja nam rđa u ruci.”
Ta čujte kršćanskog naroda cvijel,
Gdje srce mu čupaju vruće,
Ta glete ah u grobu narod cijel,
Sve čekajuć’ uskrsnuće.
Ah krvav vapije do neba jad:
“Zar nikada, nikad nam zora?”
Oj iz groba vitezi! Sad valja, sad!
Oj na noge! Sad je hora!
Da, iz groba sijevni plameni mač,
Nek kockaju ljudi se mudri:
Gdje vidiš čalmu, gdje čuješ plač,
Moj viteže, tresni pa udri!
U temelju drktnu posvećeni hram,
I rake kan’ da se miču,
I kan’ da je pukô posmrtni kam,
Iz grobova mačevi niču.
Put sunca planuo mramorni dom,
A božje pjesme oluja
Kô da je rake utrobom
Zagrmila: “Aleluja.”
Ne! Trajte dalje svog mira čas!
Nek raja plače i jeca!
Ne! Kamenom ljudi bi ubili vas,
Kô pogani vašega sveca.
Uminuo pjesme odziv drag,
I ruka mi k srcu se privi,
“Ah!” klikoh, na mramorni stupiv prag,
“Ah zašto smo, zašto smo živi!”
Vijenac, 1876.
Odgovori