Išao sam gradskim ulicama dugo
Zamišljen, sumoran, jedne kišne noći.
Bilo mi je samom makar kuda poći,
Makar kuda poći i ne željet drugo.
Slušao sam kako sa krovova svijeh
Po kamenu voda, kroz tišinu, pada;
Kako zvoni bolno, u toj noći, kada
Nimalo mi duša za radosti nije.
Želio sam da bih utonuti mogo
U maglu, u tamu, iščeznut ma kuda;
Da počinka nađe moja pamet luda
I duša osamom ispaćena mnogo.
Kočije su brojne mimoišle mene
I sa šumom mnogi automobili,
U njima su dame bile sve u svili
Umotane, snene, tiše i od sjene.
I posljednji gosti iz sjajnih kavana
Odlažahu kući brzijem korakom,
A ja sam očajan, sam, sa teškim mrakom:
S dušom koja ne zna ni sreće ni dana.
Ostadoše gradske tad ulice same,
Krijuć sva stradanja moje duše mlade,
I tek noć je ona mogla da mi dade
Ženu, odnekuda, rođenu iz tame.
Kao da sanjaše da ja čekam na nju
Te podijeli sa mnom onu noć i tugu,
Prišla mi je dobra kao znanom drugu
I dala mi radost ni od sunca manju…
Opet noćas, evo, sa krovova svijeh,
Dok na pločnik voda, kroz tišinu, pada
I dok zvoni bolno, u toj noći, sada,
Kad mi duša trudna za radosti nije.
Za radosti one što ih svatko ima,
Ja te želim, ženo, oh, ženu izgnana,
Te ko ni ja ne znaš ni sreće ni dana
Da nas opet silna obezumi plima!
Hrvatska mlada lirika, 1914.
Odgovori