Draga, ovaj grad, što žut i sivkast tutnji,
Pije svakog dana krv iz moga tijela
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji,
Da se bliži starost krezuba i bijela.
Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim lêtom oblaka i roda.
Onda tražim tvojih očiju dubljine,
Što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.
U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.
Povrh žitâ, što se suncem zapaljena
Žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,
Na oblake neke svijetle i daleke.
Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori