Oj Marjane, samotna planino
Pored Spljeta, pored živa grada!
Njetko njegdje svoju sreću traži,
A ja jadan, ja bih sretan bio,
Ja bih bolno srce umirio,
Kad bih znao, kad bih kazat mogo,
Što mi mirno more oko tebe
Pram mjesecu il’ uzdiše sjetno,
Il’ šapuće tihijem talašcem,
A njekad se goropadno žesti,
Oko tebe, Marjane, bijesni,
I talase pljuskom o te lomi;
Kad bi znao, kad bi kazat mogo
Što ti veli jugovina mutna
Lomeć grane maslinam i smokvam,
Što l’ ti kaže suha studna bura
Po goleti, po tjemenu ćelom
Sušeći ti kadulju blijedu;
Kad bi znao, kad bi kazat mogo,
Kakovi j’ ono pustinjače sveti,
Što mi svoje sakrio gnjijezdo
Na skrovitom sovinom daništu,
Na zmijinom mirnom prisojištu. –
Svetac jeste, – glas tako raznaša –
Po mantiji crnoj otrcanoj,
Po besjedi pobožnoj i svetoj,
I po glavi krotko oborenoj;
Svetac jeste, al’ rumena lica,
Žarka oka, oblijeh obraza,
Niska stasa, a prostranih kulja.
Petar Bačić, I., 1-30.
Objavljeno: 1862.
Odgovori