Nije čelik moja desna,
Al te krepko srcu nosi;
Suza moja, tebe svjesna,
Krvave ti liste rosi!
Otvoram ti svoje grudi,
Grijem tebe na svom žaru,
I tamo mi ono budi,
Što je boštvo na oltaru!
Grudi moje burno biju,
Ti si njima bilo dala;
Oči moje vatrom griju,
A ti si ih zagrijala;
Krilo moje raste jače
S tvoga daha od vjekova; –
S tobom moja duša plače,
Baštino mi pradjedova!
Moj je djedo ocu momu
Na samrti tebe predo;
Reko j’ babo čedu svomu,
Da sam i ja tvoje čedo.
A ja vatrom žarke snage
Do zadnjega bit ću dana:
List hrvatske lipe drage
I slavenskog debla grana!
I kunem se ostat tako,
Dok mi božje sunce svijeti,
I za tvoje slovo svako
I živjeti i umrijeti.
I kunem se, cijela sebe
Žrtvovati tvomu zmaju,
Iščupat će onda tebe,
Kad mi srce iščupaju!
Ah, gdje nema polja pusta,
Kud se naše kosti bijele,
Gdje se vrana jata gusta
Sve uz našu krv vesele?!
Boli spomen! al jednako
Kunem ti se pravdom neba:
Tvoje gorko slovo svako
Oplakati, kako treba!
I tako mi djeda moga
I prsiju majke moje,
I tako mi svega tvoga
Što ti sveto i milo je,
I tako mi moga groba
I zvijezde što me vodi:
Bit ću žrtvom svako doba
Imenu ti i slobodi!
Gle gusala slave naše,
Na tebe ih evo skladam!
To nam božje vile daše,
Da ne plačem, da se nadam.
Ta sva povijest moga roda
S guslinih se žica čuje,
Sa gusala nam Sloboda
Ljepše dane prorokuje!
Njenoj sreći moja krvca, –
A kad dođe umrijeti,
Metnite mi blizu srca
Povijesti nam listak sveti!
I kako se ptica vije,
Moj će dašak da se gubi;
Jer se lako, lako mrije,
Kad se povijest svoja ljubi!
Pobratim, Zagreb, 1891.
Odgovori