Švelja

Ispeć mesa kus na vatri…
K tomu čašu vina stara…
I odmora dana dva, tri…
Pa će krv vam dobit žara
I ruka će moć da nađe –
Reče liječnik i izađe…
Švelja sagne lice suho,
Upre gled u bijelu svilu,
Što joj bila baš na krilu,
Da vjenčano svrši ruho…

Mesa? – šapće, gdje ni hljeba?
Odmora? – gdje bdjeti treba?
Savjeti su dobri, lijepi –
Za životom tko još strepi!
Ali čemu, pitam, meni,
Koja sličim veće sjeni? –
A da barem sjena ota
Svjetle zrake mog života
Poput kama ne propušta –
Onda stalno niti pola
Osjećala ne bih bola
S ove bijele svile šušta…

I švelja se bolna trgne,
Zakašljuca i zarida…
Bijelu svilu s krila skida
I na stol je žurno vrgne…
Pa se s tija s mjesta diže
I primiče logu bliže…
I njim nalik sveloj ruži –
Ko za odmor sad je pruži…

Ništa – jeca – trebat ne ću,
No samrtnu jošte svijeću
I četiri daske bijele –
I opet joj suze vrele
U očnicam se zakrijese.
Al i mrazna ko da zima
Cijelog joj se tijela prima,
Gunjem toplim zavije se…
Sad bi znao ruku blagu
Da položi na nju sanak –
I vratit joj ruci snagu,
Ako tek i za koj danak.

Na okanca, gle, u krovu
Zadnje dana zrake biju,
Pa se plaho ko u lovu
Polutamom izbe viju.
Tužan pogled!… Stol i stolac,
Za odijela nek’vi kolac,
Log i puste četir stijene –
Ali suton vara!… Ne, ne!…
Gle, na stijeni uvrh loga
Visi slika ko od srama
Ispod cvijeća svenutoga –
Sve drugo je pustoš sama!
U tu sliku eno, švelja,
Trgnuvši se, bulji sada…

Bila sam bez roditelja –
Šapće – a ti sva mi nada,
Vjerenicom kad ti postah…
A u tebe svega dosta,
Časno mjesto, krušac stalan,
Na njemu ti nitko jalan –
Do jedine smrti blijede…
Ali ti ju preteć htjede,
Pa smo veće, znaš li – znaš li?
Dom i bašću sebi našli…
Samo meni trebalo je
Svršit jošte ruho moje,
Darak tvoj od svile bijele –
Baš ko ono, što uz tugu
Sada šijem, ah, za drugu
Cijele dane, noći cijele –
Ali u to strašna plama
Bijes te sebi u skut smota…
S tobom sreću mog života –
I ja ostah opet sama!

I švelja se jače zavi,
Zakašljuca i zarida –
Al sa slike gled ne skida,
Kao da ju svu zatravi.
Izjedared sva oživi…
Razigra se… milo smješka –
Ko da njojzi se ne privi
Nikad smrtna bolest teška!

Gotova sam – življe zbori –
Čuješ; kako šušti svila?…
A zvjedljivog ljudstva sila
Već ulicom rogobori…
Treba samo oko struka
Da se stegne… Muka, muka!…
Ah, te ruže daj sa stola…
I pobrzaj već po kola…

I kola su došla… znajte!
Samo kakva – ne pitajte!