O, što tada nisi došao mi, dragi,
Kada sam grcala od nemira tajna,
Da te ljubim sveta, od žeđi, očajna
U oluji slijepa mojih želja nagih.
Ne volim te vreve bijelih tuđina,
Gdje se ljubav vaša metežima cijepa;
Ja sam žena stalnih, pustih Beduina,
Žeđ vječitih suncâ u oazi stepa.
Dođi! na mom žalu vreo dah platana
Sjajnu moju kožu žarkim uljem kupa;
Ruke su mi, gledaj, dva mramorna stupa,
Grud pučinom stalna mora umivana.
Šapat koji nikad nisu rekla usta,
Vrelo svih milina, slast svih tajnih cvijeta,
Ruže kao vatre izgorenih pusta,
Sve što u samoći vječnim svjetlom cvjeta.
Na mom žalu more kao bakar struji
U sve sjajne dane umora i žega;
Liticam u suton modra para lijega,
Sva krajina zlatom usijana huji.
Reći ću ti čari negdanjih Samara
Nestale bunare zvijezda i bdijenja;
Kako rosi melem poslije zlih omara,
Noći u čekanju svetih otkupljenja.
Kod vas laž je samo ispucanih resa,
Hramove vam varka paučinam pune;
Dođi! moje ruke jaganjčeve vune,
Molitve rubina rose sa nebesa.
Dat ću ti svu ljubav neznanih osama
Zvijezde u treptanju neviđenih stepa,
Tugu i milinu upaljenih prama,
Svakog dana druga i beskrajno lijepa.
Kao more kome ne znaš dna ni kraja
Jezera su oči zvijezda i dubina;
U grču mi svaka čežnja se napaja
Kći nestalih stepa sred samih pučina.
Vijenac, 1928.
Odgovori