Kud odoste vi što ste za cio vijek postajali mlađi i za dvije gore jači i za tri mora beskrajniji
kod prve vatre ranoga sunca i što skrušeni i smjerni bijaste kao Hrist pri blagom i
tihom nicanju prvih večernjih zvijezda?
Zar nema više vas davnih što ste nosili breme za vjekove bez roptanja, dobri, predobri,
kao bog, tražeći još brdo na brdo?
Gdje nestaste vi što ste zaneseni gledali u nebo dok slijepi hodaste pored crnih jama i
bolno ste udarali svijetlim čelom u mračne grebene?
Nema više nijednog od neumornih vječnih putnika po cestama samim, bijelim i dugim,
dugim kao žalost tužne pjesme naših njiva sužanjskih?
Gdje su ti bogati siromasi sa rajem što imahu u očima, sa pticama drobnim na usnama,
sa legendama u duši sunčanim za vjekove, pukove i narode?
Već nema tih duša što same su, nijeme i tihe išle, išle i išle kroz gomile mrtve i puste sa
paklina ognja što ništi kao otrov božjega gnjeva i s himnama ljubavi što živi i stvara?
Heroji, o gdje ste, heroji?
Iz eseja Pjesnik nas sutrašnjih
Savremenik, 1914.
Odgovori