Lanac

Na mramor hramu drkće žar,
Kô zadnji smijeh vrh lica blijeda;
Kroz oblačića tanan šar
Još jednom sunce Pizu gleda.
U Arnu sjajna rumen blista
Prelijevajuć se put rubina;
Vrh pinija i lovor-lista
Treperi zlato sa visina.

Pod svoja krila ptić se svija,
Njedarca sklapa ruža mlada,
Kô tajna suza rosa pada,
I pada na svijet večer tija.
Bje mirno, kô u ljudskoj duši,
Gdje ljuta zbilja nadu sruši,
Života borba gdje se smiri,
Gdje drijemaju svi zemski hiri.

Tud moje noge postupale
Bez smjera, cilja i bez volje,
Kraj krivog tornja, divske šale,
Ja dođoh sam na “Sveto polje.”
Zazeblo me je. – Grdan trijem
Tajinstven na me zinu, nijem;
Doklegod segô oka gled
U postojbine suton snene,
Bjelasao se mramor blijed,
A nad njim lebde davne sjene.
Još drkće dan, još sjen arkada
Na spomenike stare pada,
Kô paučina razapeta
Nad pustom slavom ovog svijeta.
Strepećim srcem, plah bez daha
Koracah kroz taj prostor gluh
Nad ostancima carskog praha,
I sebi sam se činih duh:
Svog vlastitog se lecah kroka,
Kom gotski svod se odazivô.
Kô plaha ptica, zvijere živo,
Plahovit prši pogled oka
Gonetajući trošno pismo,
Što slaveć’ mrtve tu se čisli;
Al’ jednoj tek se dovih misli:
Mi ljudi sve smo, ništa nismo.
Zaglibila se pamet moja
U davni vijek. Ko kamen stojah.
Gle! nešta drktnu, – krv mi stinu:
Iz mraka sunu u taj hip –
Kô da se mrtca mramor kip
Sa grobne svoje ploče skinu –
Starina čovjek; brada bijela,
Sto brazda kaže dug mu vijek,
Starinske vrbe zguren hrek,
Haljinac crn mu oko tijela.
Je l’ mrtav? Nije. Oči gore.
Starina reče: “Monsignore,
To groblje vi ste gledat’ rad?
Pokazat ću vam mrtvi grad.
Ej ja ga zdavna dobro znam,
Jer Svetog polja čuvar sam.”
Ja kimnuh: “Da! A on se trza
I siječe rukom, sipa vatru;
Patetično mu jezik brza,
Kô da je junak na teatru.
Tumači tanko svaki kamen,
Goneta hrlo svaki znamen,
Pozdravlja rukom svaki hum;
Boljari, cari i junaci,
U mrtvom domu svi mrtvaci, –
Kô da je svaki njegov kum.
I miješa zgode nove, stare,
I suze, krv i otrov, slavu
Junaka novog, drevnu glavu,
Kô hitar igrač karte šare.
Ja čuh i ne čuh sve te bajke,
Tek pusta ih je čula jeka;
Prevaliv za čas petsto vijeka,
I cara zgazih, slavne majke,
Etrurca kralja, kardinale,
Ljepote rano u grob pale,
Vijećnike hole – sto srdaca,
Što kao lopte amo zbaca
Sveg čovječanstva vječna kob
U zadnji cilj, u crni grob.
Pa svi su tude složni ljudi:
Na palestinskoj drijemlje grudi
I stari galski poganin
I svete crkve vjerni sin;
Iz svakog groba diše dah:
Od praha postô, bit ćeš prah!

Promišljajući davnu dobu,
Na Ugolina stajah grobu,
Koj’ proklet, kako Dante pisa,
Ruđeru kletom mozak sisa, –
I vapi: ljudi samrtnici,
U ovoj sad se gle’te slici!
Je l’ vrijedno, da se lije krv
Za ovaj kratki žića sat,
Da brata svoga kolje brat,
A svih nas svlada groba crv?
I već da pođem – ali oko
Na lancu zape, što visoko
O zidu visi, krvav čelik
Članaka divskih, dug i velik:
Njim reć bi zavist Jupitrova
Prometeja na Kavkaz skova.
Ja pitah čudan: Šta taj lanac?
Tad ispravi se moj Pizanac,
Pomladio se, drkće, gori,
Svim srcem, cijelom dušom zbori,
Kô da mu rastu divska krila,
I svaka riječ mu suzom bila:

“To naša jeste povijest sva,
Daleko čislo svakog zla,
Iz davnog pakla čelik-slova,
Ostatak suda Kajinova.
U ono doba mrko, davno,
Bijaše Piza mjesto slavno:
Svud slovila joj sreća, sila,
Svud zastava se Pizi vila;
A lanac ovaj čuvô tada
Od napasnika luku grada.
Nu šta je sreća? Genoveza
Navrvile su brze plavi,
Ta gvozdena nam puče sveza,
I kraj bje sreći, kraj bje slavi.
Pa otmu lanac, odniješe ga,
Vrh genovskog nek’ visi brijega,
A nad njim pismo: “To bje kob,
Pizanac Genovezu rob!”

Da, rob! Oh! Tako bilo svuda
U talijanskom zavičaju!
Bijasmo đavli u tom raju,
Mahnitac svatko, svatko luda.
Šta rodoljublje? Dokle vid.
Šta domovina? Dokle zid.
Gospodar sebi zlotvor svak,
Tiranin bratu, zloćom jak.
Tu Mlečić trovô Lombardeza,
Firenca Pizu lancem sveza,
Napuljac Rimu zemlje krao,
Dok Lazaron mu sina klao:
Svud otrov, bijes, svud varka, nož,
Svud izdajicâ crna množ.
Ah djeca majci srce jela,
I oca smrvi sinov bat,
A pod madonom Rafaela
Svog brata prokle rođen brat.
Napokon? Mudar dođe stranac
Pa skovao je svima lanac.
Šta naših slavnih glava trista?
Šta dlijeta mah i bljesak kista?
Šta mudra knjiga, zlatan hram?
Šta rajski vrt i pjesme plam?
Šta sjajna slava bez slobode?
Bez sunca danak, vir bez vode.
Tuđinci zle nam biče spleli,
Ni plakat’, pisnut’ nijesmo smjeli.
Al’ duh je vječan! Duh nam rekô:
Vi, kojim’ isti slatki zbor,
Vi, koji piste jedno mlijeko,
Vi, jedno stado, jedan tor,
Luđaci jeste, bud’te ljudi!
Tad tajni žar nam dirnu grudi,
Po zemlji išô šapat, žamor,
Tajinstven svuda bruji pijev,
– Da sveci strepe, drkće mramor –
Kô neba grom, kô mora gnjev.
Zaludu mito, konop, bombe,
Đavolskih zbira pasji gled,
I mučenika hekatombe, –
Bujica navre, puče led.
Kô iz Vezuva žarkog ždrijela
Jednoglasan tad grmnu grom:
Nek domovina bude cijela,
Sloboda živi! Živi dom!
U jedan duh se narod trže,
Na doma oltar tada vrže
Venec’ja slavu Bučentora,
Firenca sjaj ciklopskih dvora,
Gorostas hram da Milan svoj,
A Napulj svijeta perivoj.
Svi dasmo sve! I puka svota
Sva srasla se u jedan kip.
Kô mramor-David Buonarota,
Stajaše narod u taj hip.
Italija kô kita cvijeća
Na Europe cvala grudi;
Kolika slast, kolika sreća!
Ja starac mal’ da ne poludih.

O da ste vidli onaj dan!
Sve mišljah, da je varav san.
Al’ istina bje – amo letih,
U ovaj zaklon dođoh sveti.
Tu plakah duše ushićene,
Tu smijah se u kutu tamnom,
A plakale su mrtvih sjene
I smijali se mrtvi sa mnom.
Tad Genova nam posla dar,
Taj lanac vrati rđav, star.
I pisa: ” “Roblje bjesmo strasti,
Ubijasmo se, dok bje mrak;
Al’ okove smo vidli pasti,
Sad vraćamo vam ropstva znak,
Tog starog lanca sponu jaku
Slobodnjak šalje slobodnjaku!” ”
Zakopasmo ga evo na!
Signore, to je priča sva.”

Zamuknu starac – vjetar jeknu,
Bje kan’ da stari lanac zveknu,
I sjetio me – Bože naš! –
Grozote! Bože, ti ju znaš!
I sjetio me naših strana,
Gdje bijesni zvjerad musulmana –
Zazeblo me je! Roblje! Roblje!
Ah, ti zašt’ ne imaš takvo groblje?
Sto zmija pilo moje grudi, –
Provalih na dvor. Crna noć!
Zavapih: Braćo, bud’te ljudi!
Oj, bijeli dane, brzaj doć’!

Vijenac, 1877.