Bijeli, sanjarski cvjetovi
U šumoru zlatnijeh pčela,
Sunce i raskošni svjetovi
I kristalni glasovi vrela!
I vrtovi, mirisâ puni,
U drhtavom, toplome zraku…
Gle! Cvijeće bašču nam kruni
U dugačkom, crvenom traku!
Starijem stazama sađosmo
Do ribnjaka našega tamo!
Klupu i jasike nađosmo,
Gdje sanjat i snatriti znamo…
I opet se vraćaju dani,
Što dugo već bilo ih nije…
I sunce je veselo vani, –
Ah, tako je bilo i prije!
Ribnjak je miran, i gledamo
U zrcalu likove naše,
Skupa kraj obale sjedamo – –
I ruke mi čela se maše…
– Zar nije to proljeće došlo
I raskošne mladosti časi.
Zar nije to prebrzo prošlo?! –
Gle, srebrni moji su vlasi!…
*
Bijeli, sanjarski cvjetovi…
Tišina je krajem već sjela, –
Grimizni, čudesni svjetovi
I umorni glasovi vrela…
I cvjetovi padaju, venu,
I sunce na zapadu tone,
I vrtovi navlače sjenu…
Čuj! Večernji zvonovi zvone!
8. IV. 1911.
Mlada Hrvatska, 1911.
Odgovori