U grudima našim gorjeli su plami
Noćas, svih stradanja što su davno bili,
I još što će doći, i sve što smo snili.
Pjevali smo tugu bola što smo sami.
Pjevali smo očaj, život što razara,
Ovaj život hladni, s malo ideala,
Dok u sobi na nas jedna svijeća mala
Bacala je svjetlo blijedo i bez žara.
Lica su nam bila u tamu ovita
I duše su naše bile pune mraka.
O, bezdane duše, od kojih je svaka
Jaka da se sledi i ništa ne pita.
Ništa da ne želi, ničem da se nada
Daleko, u miru, gdje šuti nirvana,
Jer, osjećamo dobro, naša mladost rana
Tek je mijena tužna neprolaznog jada.
I ko baklja koja polako plamuca
Izgarajuć zorom, tako duše naše
Postepeno venu, čekajući čase
Dok posljednja ura svakoj ne zakuca.
I vjeruj mi, dušo, nije teško znati
Da i zadnji čas nam jednom doći mora,
Čas jedinog spasa kao ova zora,
Kad nam bude vrijeme na počinak, spati,
Odmoriti, dušo, naše duše moćne
Što su pune sunca naših ludih sanja.
Zora je sve jača, a noć je sve tanja,
Utonimo, dušo, u svemire noćne.
U beskrajne vise zorâ i maštanja
Utonimo, dušo… oh, noć je sve tanja!
(1915.)
Forum, 1964.
Odgovori