Uz čudnu bojaz noga amo stupa,
I plahim krokom tvrdo tlo si ište,
A oko gleda širom sjajnog skupa,
Ko da je našlo drevno svetilište.
Sve pita duša: “Kamo l’ zađoh živa?
Međ kakov puk? U kakov čudan kraj?”
Al’ burno joj se srce odaziva:
Ta Dubrovnik je to, slovinski raj!
Da, Dubrovnik, taj biser sinjeg mora,
Gdje sokolovi saviše si gnijezda;
Sred mrke noći sjajna Sinaj-gora,
Sred mutnog neba prehodnica zvijezda;
Pod slavnim stijegom svetoga gdje Vlaha
Ponosito se ljuljô bogat brod,
Gdje ispod trusa, urnebesa, praha
Kô fenič-ptica uzdigô se rod.
Nad ovim hramom slavne lebde sjene:
Jeđupkinja, Pavlimir, Captislava;
Tu čuješ uzdah plačne Mandaljene,
Tu velepjesan kralja Vladislava.
Hrvaština tu prvom pjesmom cvala,
I divan miris sipô širom cvijet;
Tu velikane rodi zemlja mala,
I veličini divio se svijet.
A sad, gdje narod slavi Kralja, Kneza,
Po dugoj šutnji poslije ljeta trista,
I opet Taliji se riječ razveza,
I opeta se javlja vila ista,
Da hrvatskim vam zbori opet slovom,
Kô što ju čuo nekad knežev dvor,
Da starim plamom, prilikom vam novom,
Davnine sjeća dični slavni zbor!
Oj Dubrovčani, družbo plemenita,
Na brzih krilih laki brod nas doni,
Iz Hrvatske, od silnog Velebita,
U vaše dvore srce nas dogoni,
Da s vašim slavljem srce radost dijeli,
Da s vama klikne: “Živi Kralj i Knez!”
Da, po nas narod pozdravlja vas cijeli:
Oj živio nam vječni, bratski vez!
Oj Dubrovniče, sveto rodu mjesto,
Zelenio se sretan, slavan vijekom;
I nikad svijetom dičan glas ti presto!
Oj hrani djecu zdravim svojim mlijekom,
Prednjači rodu! – klikuje ti vila, –
Međ zvijezdami ti prva zvijezda sjaj!
Iz tvoje slave niknu naša sila,
Oj Dubrovniče, cvjetaj, rasti, traj!
Vijenac, 1875. i Obzor, 1875.
Odgovori