Posvećeno mom Ocu i mojoj Majci i mojoj Braći – mojoj zemlji i mojim brdima i mom grobu među njima
O moje malo, pitomo mjestašce
u prisoju, pod klisom i pod gorom,
pod onom starom kulom razorenom,
što strši k nebu kô mrki orijaš
iz pradavnih, bajoslovnih vremena –
oh, kako željno povraćam se tebi!
Ti drža valjda, da se iznevjerih
i da se drugom ja privikoh suncu
i drugom nebu? Možda reče:
– Pjesnik
kô pčela luta od cvijeta do cvijeta,
pa slađeg traži meda?
Ali evo,
ja opet slazim u naručje tvoje,
uz obronke i lomne uz brežuljke,
kroz gustu šumu, mimo svježe vrelo,
i ono vito jablanje i vrbe
i bučne mline. Nekud – ne da mi se,
da za uvijek se otrgnem od tebe,
jer duša moja, kô da se savila
kraj bijelih kuća tvojih, pa se sunča
na nekoj žarkoj ljubavi i davnoj.
Eh, tako ti je! Mi smo kao stado:
po vazdan luta brđem i pobrđem,
kroz strme klance i pašnjake bujne,
pa kad se sunce nagne, onda kasom
u tor se vrne.
Šetajući danas
kraj brze stanem vode i razmišljam
i snatrim bogzna šta. A sunce peče,
a cvrčak pjeva žarku himnu ljeta,
a mlini buče, što se poredali
niz potok, među vrbam’ i jablanjem.
I jedan od njih – s lastavicom bijelom
a sa dva žljeba – budi mi u misli
djetinjstvo moje, one sretne dane,
što traju malo, ali žive dugo
u srcu našem.
U tom bješe mlinu
Mandarić Sima mlinar, duge brade,
starost i brašno koju pobijeliše.
Ja svaki dan sam k njemu na mlin sašô,
a on bi trgnô ogranak u bašti
i daruj mene krvavim trešnjama,
il staru oku iza žrvnja našô
pa vadi iz nje pitu i uštipke.
I sad kad vidim onaj mlin kraj vode,
i kad se starog sjetim prijatelja,
kô čvrsta šaka bol mi srce stisne,
pa za grlo me primi i izažme
iz oka suzu.
Dva je imô sina
Mandarić Sima. Dvije zjenice svoje,
dvije uzdanice i dva obnovljenja…
Stariji već se okućio davno,
i blagoslovom: do tri unučice
starome djedi u naramke stare.
Tetoši djeda mazunice svoje,
al potajno za unukom uzdiše.
A mlađi i on od sajma do sajma
od sijela k prelu, od kola u kolo,
u pjesmi danju, uz tambure noću,
a u ljubavi i noću i danju.
I nije dvaput o Gjurgjevu danku
pendžere svojoj nakitio momi,
već glasi svate i traži kumove.
Pa kada dođe željno mesojeđe,
zazuje žice, zaciliču gajde,
zaori cika cura i momaka,
odjeknu puška kite i svatova.
A mlada neva – grana ružmarina,
a hrabri vojno – drvo šimširovo.
Tek stari Sima od radosti plače,
a mlin se žuri, pa sve klapa, klapa,
kô srce starca.
I kad jesen zlatnom
zakuca rukom i obilnom granom,
starome djedi u naramke stavi
unuče mlado od snašice mlađe.
Tetoši djeda maloga nestaška
i virka njemu u očice crne
i miluje mu hrapavim prstima
ručicu sitnu. Aoh, bože, sreće!
A mlin se žuri, pa sve klapa, klapa,
kô srce starca.
Kad to opazila
starija snaša, stegnu joj se grlo,
i nešto tajno zazebe joj dušu,
a ustima se kô pelin razlio.
I zamrzi na svoju jetrvicu,
na ono malo u bešici čedo;
i mržnja joj je noći ogorčila
i rujne zore i vesele dane,
i mržnja joj je riječi prišapnula,
pa ona brata podžiže na brata.
I jednog dana, kad je stari Sima
pobirô ujam na mlinu, salete
na oca braća:
“Oče, daj nas dijeli!
Mi ne možemo živjeti ovako,
jer do dva brata mi se ne volimo,
pa, bog i duša, potraje li tako,
u svijetu će se čudo kazivati,
da brat je bratu oko iskopao! ”
Mlinaru staro protrnulo srce,
i zaklinje ih majčinim spomenom,
i preklinje ih srećom djece njine.
Al braća tvrda, kao od kamena.
Kad vidje Sima da kamen ne mekša,
on uze staru iza žrvnja oku
i pođe doma, da otvori kovčeg
u kome tvrde srebrene se grivne,
i svakom bratu izmjeri jednako.
Pa povede ih na oranje svoje
i svakom bratu podijeli jednako.
A za tim jednom mlin, a drugom kuću
i svakom bratu učini jednako.
I reče njima:
“Eto, djeco moja,
obilje božje u domove vaše,
da poživite i ne proklinjete
staroga oca. Ja sam blizu groba,
i ne treba mi ni polja ni grivni,
neg samo mira i ljubavi blage.
Pa med vama da ne bi bilo kavge,
i ljubav svoju podijelit ću s vama:
sad k jednom ja ću na konak i hranu,
sad opeta k drugom – tako naizmjence,
dok smrt mi trudne ne zatvori vjeđe”.
I rastaše se.
Prvo vrijeme osta
kod mlađeg brata Sima: regbi čvršće
privlačio ga onaj unuk mali
sa viticama i očima crnim.
Al brzo hite dani – dođe vrijeme,
i red je sada k starijemu sinu.
Pa ode Sima. Al mu nekud čudno
u onoj kući. One cure žive,
vjetrenjaste pa preveć buke dižu
i starom djedi mir i sanak kvare.
A onda srce… staro srce čezne
za viticama i očima crnim.
I on se vrati prije svoga roka.
Starija snaha prišapnula mužu:
“Gle, djeda voli tamo!”
Mlađa svome:
“Oh, vidiš, djed se prije roka vraća!”
Pa kad je opet morô k starijemu,
ovaj mu reče:
“Ne trebam te! Ti nas
i tako manje voliš! Ajde k bratu,
on nek te hrani i na konak prima! ”
A kad se Sima mlađemu povrati,
“Oh!” reče i on, “sad je red na bratu,
a i mi bome, u ovoj skupoći
oskudijevamo u mnogočem. Zbogom!”
I za njim vrata lupnuše, a srce
starčevo puče, a niz dugu bradu
prosu se suza.
Za čas zasta ondje
i htjede zvati, al mu riječca osta
u grlu pusta. A iz kuće brenči
dječinja vika. Tad u šumu zađe,
kroz stabalje se veruć. Otkad, dokad
rašljato granje zahvati mu kosu
i čupa prame il mu dere halju.
On hiti naprijed. Pod nogom mu praska
uveli šušanj, il se hitro sroza
kamečak glatki. A on dalje, dalje…
sve više, više… Pjena mu je gorka
ovila modre usnice. Kroz drvlje
sad strugne kos il okretni crvendać
pa zazviždnu u letu. A on dalje…
Već rjeđa šuma, već se izbočine
iz zemlje kažu klisurasta stijenja,
a sunce žarko grije, cvrčci cvrče,
komari zuje i pčele i ose.
A on sve više…
I prispje do kule,
do one stare, orijaške, što se
kô stražar diže put nebesa. Rukom
koštunjavom i žutom prihvaća se
za kamenje i puste pukotine –
pa gramzi dalje… A iza nokata
već curi krv, dok vjetrina s visine
leluja sijedu vlas, a jejina
iz skrovišta se prestrašena diže.
A dolje selo – pitomo mjestašce,
kućice čedne i torončić tanki,
i niže potok kano srebro, na njem
mlinovi žurni. Kao tamna magla
pomrsi njegov pogled, ruke klonu,
izdaše prsti… pa iščeznu dolje
u urvinama, a za njim se bučno
kotrlja stijenje – – –
O moje mjestašce,
u prisoju, pod klisom i pod gorom,
pod onom starom kulom razorenom
što strši k nebu kô mrki orijaš
iz pradavnih, bajoslovnih vremena –
oh, kako željno povraćam se tebi!
Ne mogu od tvog odviknut se neba
ni od tvog sunca. Milo mi je budit
u srcu zlatne, prošle uspomene.
Pa sretan sam ti u naručju tvome,
uz obronke i lomne uz brežuljke,
kroz gustu šumu, mimo svježe vrelo,
i ono vito jablanje i vrbe
i bučne mline. Nekud – ne da mi se,
da za uvijek se otrgnem od tebe,
jer duša moja, kô da se savila
kraj bijelih kuća tvojih, pa se sunča
na nekoj žarkoj ljubavi i davnoj.
Odgovori