• Skip to primary navigation
  • Skip to main content
  • Skip to primary sidebar
  • Skip to footer
  • Hrvatska
  • Srbija

Poezija.hr

hrvatska poezija

  • Naslovnica
  • Pjesnici
  • O nama
  • Književnost.hr
  • Bajke.hr
Književnost.hr traži autore voljne objaviti svoje književne radove! 

Mlinar Sima

Milan Begović

Posvećeno mom Ocu i mojoj Majci i mojoj Braći – mojoj zemlji i mojim brdima i mom grobu među njima

O moje malo, pitomo mjestašce
u prisoju, pod klisom i pod gorom,
pod onom starom kulom razorenom,
što strši k nebu kô mrki orijaš
iz pradavnih, bajoslovnih vremena –
oh, kako željno povraćam se tebi!
Ti drža valjda, da se iznevjerih
i da se drugom ja privikoh suncu
i drugom nebu? Možda reče:
– Pjesnik
kô pčela luta od cvijeta do cvijeta,
pa slađeg traži meda?
Ali evo,
ja opet slazim u naručje tvoje,
uz obronke i lomne uz brežuljke,
kroz gustu šumu, mimo svježe vrelo,
i ono vito jablanje i vrbe
i bučne mline. Nekud – ne da mi se,
da za uvijek se otrgnem od tebe,
jer duša moja, kô da se savila
kraj bijelih kuća tvojih, pa se sunča
na nekoj žarkoj ljubavi i davnoj.

Eh, tako ti je! Mi smo kao stado:
po vazdan luta brđem i pobrđem,
kroz strme klance i pašnjake bujne,
pa kad se sunce nagne, onda kasom
u tor se vrne.

Šetajući danas
kraj brze stanem vode i razmišljam
i snatrim bogzna šta. A sunce peče,
a cvrčak pjeva žarku himnu ljeta,
a mlini buče, što se poredali
niz potok, među vrbam’ i jablanjem.
I jedan od njih – s lastavicom bijelom
a sa dva žljeba – budi mi u misli
djetinjstvo moje, one sretne dane,
što traju malo, ali žive dugo
u srcu našem.
U tom bješe mlinu
Mandarić Sima mlinar, duge brade,
starost i brašno koju pobijeliše.
Ja svaki dan sam k njemu na mlin sašô,
a on bi trgnô ogranak u bašti
i daruj mene krvavim trešnjama,
il staru oku iza žrvnja našô
pa vadi iz nje pitu i uštipke.
I sad kad vidim onaj mlin kraj vode,
i kad se starog sjetim prijatelja,
kô čvrsta šaka bol mi srce stisne,
pa za grlo me primi i izažme
iz oka suzu.

Dva je imô sina
Mandarić Sima. Dvije zjenice svoje,
dvije uzdanice i dva obnovljenja…
Stariji već se okućio davno,
i blagoslovom: do tri unučice
starome djedi u naramke stare.
Tetoši djeda mazunice svoje,
al potajno za unukom uzdiše.
A mlađi i on od sajma do sajma
od sijela k prelu, od kola u kolo,
u pjesmi danju, uz tambure noću,
a u ljubavi i noću i danju.
I nije dvaput o Gjurgjevu danku
pendžere svojoj nakitio momi,
već glasi svate i traži kumove.
Pa kada dođe željno mesojeđe,
zazuje žice, zaciliču gajde,
zaori cika cura i momaka,
odjeknu puška kite i svatova.
A mlada neva – grana ružmarina,
a hrabri vojno – drvo šimširovo.
Tek stari Sima od radosti plače,
a mlin se žuri, pa sve klapa, klapa,
kô srce starca.
I kad jesen zlatnom
zakuca rukom i obilnom granom,
starome djedi u naramke stavi
unuče mlado od snašice mlađe.
Tetoši djeda maloga nestaška
i virka njemu u očice crne
i miluje mu hrapavim prstima
ručicu sitnu. Aoh, bože, sreće!
A mlin se žuri, pa sve klapa, klapa,
kô srce starca.
Kad to opazila
starija snaša, stegnu joj se grlo,
i nešto tajno zazebe joj dušu,
a ustima se kô pelin razlio.
I zamrzi na svoju jetrvicu,
na ono malo u bešici čedo;
i mržnja joj je noći ogorčila
i rujne zore i vesele dane,
i mržnja joj je riječi prišapnula,
pa ona brata podžiže na brata.
I jednog dana, kad je stari Sima
pobirô ujam na mlinu, salete
na oca braća:
“Oče, daj nas dijeli!
Mi ne možemo živjeti ovako,
jer do dva brata mi se ne volimo,
pa, bog i duša, potraje li tako,
u svijetu će se čudo kazivati,
da brat je bratu oko iskopao! ”
Mlinaru staro protrnulo srce,
i zaklinje ih majčinim spomenom,
i preklinje ih srećom djece njine.
Al braća tvrda, kao od kamena.
Kad vidje Sima da kamen ne mekša,
on uze staru iza žrvnja oku
i pođe doma, da otvori kovčeg
u kome tvrde srebrene se grivne,
i svakom bratu izmjeri jednako.
Pa povede ih na oranje svoje
i svakom bratu podijeli jednako.
A za tim jednom mlin, a drugom kuću
i svakom bratu učini jednako.
I reče njima:
“Eto, djeco moja,
obilje božje u domove vaše,
da poživite i ne proklinjete
staroga oca. Ja sam blizu groba,
i ne treba mi ni polja ni grivni,
neg samo mira i ljubavi blage.
Pa med vama da ne bi bilo kavge,
i ljubav svoju podijelit ću s vama:
sad k jednom ja ću na konak i hranu,
sad opeta k drugom – tako naizmjence,
dok smrt mi trudne ne zatvori vjeđe”.
I rastaše se.
Prvo vrijeme osta
kod mlađeg brata Sima: regbi čvršće
privlačio ga onaj unuk mali
sa viticama i očima crnim.
Al brzo hite dani – dođe vrijeme,
i red je sada k starijemu sinu.
Pa ode Sima. Al mu nekud čudno
u onoj kući. One cure žive,
vjetrenjaste pa preveć buke dižu
i starom djedi mir i sanak kvare.
A onda srce… staro srce čezne
za viticama i očima crnim.
I on se vrati prije svoga roka.
Starija snaha prišapnula mužu:
“Gle, djeda voli tamo!”
Mlađa svome:
“Oh, vidiš, djed se prije roka vraća!”
Pa kad je opet morô k starijemu,
ovaj mu reče:
“Ne trebam te! Ti nas
i tako manje voliš! Ajde k bratu,
on nek te hrani i na konak prima! ”
A kad se Sima mlađemu povrati,
“Oh!” reče i on, “sad je red na bratu,
a i mi bome, u ovoj skupoći
oskudijevamo u mnogočem. Zbogom!”
I za njim vrata lupnuše, a srce
starčevo puče, a niz dugu bradu
prosu se suza.
Za čas zasta ondje
i htjede zvati, al mu riječca osta
u grlu pusta. A iz kuće brenči
dječinja vika. Tad u šumu zađe,
kroz stabalje se veruć. Otkad, dokad
rašljato granje zahvati mu kosu
i čupa prame il mu dere halju.
On hiti naprijed. Pod nogom mu praska
uveli šušanj, il se hitro sroza
kamečak glatki. A on dalje, dalje…
sve više, više… Pjena mu je gorka
ovila modre usnice. Kroz drvlje
sad strugne kos il okretni crvendać
pa zazviždnu u letu. A on dalje…
Već rjeđa šuma, već se izbočine
iz zemlje kažu klisurasta stijenja,
a sunce žarko grije, cvrčci cvrče,
komari zuje i pčele i ose.
A on sve više…
I prispje do kule,
do one stare, orijaške, što se
kô stražar diže put nebesa. Rukom
koštunjavom i žutom prihvaća se
za kamenje i puste pukotine –
pa gramzi dalje… A iza nokata
već curi krv, dok vjetrina s visine
leluja sijedu vlas, a jejina
iz skrovišta se prestrašena diže.
A dolje selo – pitomo mjestašce,
kućice čedne i torončić tanki,
i niže potok kano srebro, na njem
mlinovi žurni. Kao tamna magla
pomrsi njegov pogled, ruke klonu,
izdaše prsti… pa iščeznu dolje
u urvinama, a za njim se bučno
kotrlja stijenje – – –
O moje mjestašce,
u prisoju, pod klisom i pod gorom,
pod onom starom kulom razorenom
što strši k nebu kô mrki orijaš
iz pradavnih, bajoslovnih vremena –
oh, kako željno povraćam se tebi!
Ne mogu od tvog odviknut se neba
ni od tvog sunca. Milo mi je budit
u srcu zlatne, prošle uspomene.
Pa sretan sam ti u naručju tvome,
uz obronke i lomne uz brežuljke,
kroz gustu šumu, mimo svježe vrelo,
i ono vito jablanje i vrbe
i bučne mline. Nekud – ne da mi se,
da za uvijek se otrgnem od tebe,
jer duša moja, kô da se savila
kraj bijelih kuća tvojih, pa se sunča
na nekoj žarkoj ljubavi i davnoj.

Ispravak sadržaja

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.

Izbor iz poezije

Djeca

Antun Branko Šimić

Koji je cvijet ko ovo tijelo procvjetalo pod srcem žena? Koji je plod ko ovaj što ga uz krik majke u svijet stave? Sad sjede … [više] about Djeca

Grozdje zreli

Dragutin Domjanić

Ščurice je čut I list se vre žut Zavija na vejah i pada, A sunce gori, Da grozdje zreli, Da jagoda puknut bi rada. I skoro … [više] about Grozdje zreli

Ogledalo

Antun Branko Šimić

Žut, malen salon pokriven nevidljivo tananim velom šutnje, miriše starošću. Miris kao u staroga zlatnoga vina i septembarskih ruža … [više] about Ogledalo

Stalnost Prijatelstva

Katarina Patačić

Na čalarnom ovom svetu Vsa kaj vidiš, su nestalna, Lepoj Roži v svojem cvetu Mraz i zima jesu jalna. Protuletno drago … [više] about Stalnost Prijatelstva

Guslar

Silvije Strahimir Kranjčević

... Povlači se kao kuga, Ni prosjačit više ne smije, U torbi si prti druga, Žuko drvo svoje pjesme. Iz zakrpa izderanih Gusle … [više] about Guslar

Reader Interactions

Odgovori Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Primarni stupac

Izbor iz poezije

Uzmožna gospođe

Šiško Menčetić

Uzmožna gospođe, tko milos ku žudi a k tebi ne pođe, on zaman sve trudi; on hoće kako stvar … [više] about Uzmožna gospođe

Ne vim ja

Šiško Menčetić

Ne vim ja gdi stoje uzdisi bez broja koje cjeć gospoje podira svis moja, također što tužu … [više] about Ne vim ja

Koji čtiš sej pjesni

Šiško Menčetić

Koji čtiš sej pjesni, molim te veselo Tako ti ljuvezni, veseli tve čelo. Ako što zadoh ja, … [više] about Koji čtiš sej pjesni

Misal mi zanosi

Šiško Menčetić

Misal mi zanosi ovaj vil gdi pušta Dva prama od kosi niz lišca gorušta, Ali kad otvori dva … [više] about Misal mi zanosi

Blaženi čas i hip

Šiško Menčetić

Blaženi čas i hip najprvo kad sam ja Vidil tvoj obraz lip od koga slava sja. Blažena sva … [više] about Blaženi čas i hip

Ispravak sadržaja

Ako ste u nekom tekstu pronašli grešku ili želite nešto dodati, javite nam to u komentaru ispod pjesme ili biografije autora.

Footer

Poezija.info

Poezija.hr je portal na kojem možete pronaći kompletne pjesme hrvatskih klasičnih pjesnika. Donosimo vam poeziju već objavljivanih, nagrađivanih i afirmiranih književnika, onih koji su svoju važnost pokazali svojim … [više] about O nama

Informacije

  • O nama
  • Impressum
  • Uvjeti korištenja
  • Bajke.hr
  • Biografija.com
  • Književnost.hr
  • Lektire.hr
  • Molitva.hr
  • Obrazovanje.hr

Copyright © 2017.–2022. Informativka d.o.o. Sva prava pridržana.