Požar suklja ulicama, nad Parizom samrt lijeta:
Osamnaestog grmi vijeka osamdeset i deveta.
Kroz noć vrve mrkle sjeni pa valjaju kam i drvlje
I penju se divljom vikom na stratila ko će prvlje.
Pod nogom im daska praska, bršivo se drvo svija;
Gladna zijeva barikada, trobojka se vrh nje nija.
Njom se gole pletu ruke, vrzu noge – sablast prava,
Po njoj vatra sa Bastille žutorujno potitrava…
I velike sjeni baca ulicama u dubinu
Pa stravične crte suče u dimljivu pozadinu.
Vrh gomile barikadi truo stolac deran klima;
Nekada je prijesto bio pomazanim kraljevima.
Prevrat mu je grimiz svuko; ko na stupu od sramote
Dršće poput babe stare, skinut suhe do golote.
O kičmi mu, gdje su nekad odmarali kralji tijelo,
Trikolorni stijeg leprši obijesno i veselo.
Požar suklja, samrt staje i oštricu diže kosu,
Rukom ma’ne: top i puška po gredama zrnje osu.
Stresla su se silna rebra; neko pada, neko kleca,
Vrh gomile stoji samo jedan čovjek na lik sveca.
Niti kleca niti pada, već granitna kao stijena
Stoji velik usred grada od olova ražarena.
Podigo je desnu ruku, o njegovom kažiputu
Sve se kreće, sve se vitla u požaru i barutu.
– “Za Francusku!” neko viknu – njemu oko suzom sinu,
Vidi mu se, i on negdje imao je domovinu!
– “Na osvetu!” viknu drugi – opet mu se oko svijeti,
Vidi mu se: trpio je, al ne umije da se sveti!
Već ustaje čvrstom stopom, barikada sva se trese,
Na gomilu glavom ma’nu i naprijed podiže se.
Pa koracim velikima na krvave grede gazi,
Za njim rulja poderana po utrtoj srne stazi.
I pokliče: “Za jednakost i za bratstvo i slobodu!”
I pojuri za neznancem na velikom njeg’vom hodu.
Poznao ga niko nije, i okle je med nje došo,
Pobijedivši nisu znali, kud je tajni stranac – pošo?
Samo oni, što su zrnom pogođeni smrtno pali,
Nazriješe ispod suze, što im zadnja oči zali:
Iz neznana da je došo i u neznan da se vinu,
Ko meteor, što na časak rasvijetli pomrčinu.
Gledahu mu sjajnim tragom, izdisahu lako, ti’o:
Hrist je ovo s križa sašo, sad je evo u nas bio!
Vienac, 1897.
Odgovori