Prélude

Kad te ja gledam kako skromno ližeš
raspetomu Gradu prebijene hridi,
bojnu pak pjenu kako s usta dižeš,
pučino bludna, – da te b’jeg ne stidi! –

Onda se sjećam, Mandaljeno, tebe,
svete kad noge ničice si prala
topeć ih suzam’ e da spasiš sebe.
Mir bi tad s tobom, jer je pred Njim spala

Oluja strasti, s ke si čast otara. –
Gr’ješnica ‘l vječna, što je Valom zovu,
i sada hini, laživica stara!

Čuj!… dok na hridi njezin cjelov pljuska,
zeleni ponor buči pretnju novu!…
– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska.

(Dubrovnik 1898.)