1.
O polnoćnoj ljutoj tmici
kad jejina plaha huče,
kad se drhtaj vjetra suče
po grmovlju i živici –
u gustini bašte tvoje,
na busenu rosne trave,
ispod ruže mirisave
polegô sam srce svoje.
E kad ti u baštu zađeš,
sva krvava i rumena
i mladošću ovijena,
ti da moje srce nađeš,
pa da u njem rane vidaš,
gasiš požar strasti bijesne,
nade tažiš neizvjesne,
s njega trudne želje skidaš.
2.
Poslao sam svoje sanje
njoj u susret. Nek obađe
čitav svijet, dok je nađe.
Pođe sanje, uzdisanje!
Veralo se među klasjem,
uz makove i modrace,
popadalo na klinčace.
Prešlo morem i talasjem
ozareno zrakom sunca,
sljubilo se s kapljam rose,
po voćkama prosulo se
poput plahog, nježnog runca.
Pa kud god se ona gane –
strmim putem, ravnim drumom,
morem, baštom, poljem, šumom,
pred nju moje sanje pane.
3.
Vjetar lišćem popuhuje…
Ja cjelivam njeno lice
i gdje pao cjelov, tu je
procvô klinčac i ružice.
Kroz krošnje se sunce krade…
U pučinu njena oka
modra, sjajna i duboka,
ja utapam sne i nade.
Žutokljuni zvižde kosi…
Ona spušta glavu bliže,
iz kose se miris diže,
um mi mrsi, misli nosi.
U vrtložnom kukci jatu
ziče, zuje piskom jasnom,
a pod mojom rukom strasnom
njene drage prsi cvatu.
4.
Gledalo je sunce sjajno
našu ljubav divlju, plamnu,
al ja volim noćcu tamnu,
kad je mračno, tiho, tajno.
Noć odnosi trag življenja,
stvari sniju, bića šute,
a u nama duše ćute
snažnu volju približenja.
Krvnu usnu usne sišu,
srca čuju jedno drugo,
zagrljaji traju dugo,
pune grudi puno dišu…
Tamna noći, sađi k nama!
Vodite me, zvijezde sitne!
U meni su nezasitne
pusta želja i pomama!
5.
Kroz mjesečnu noć i ljetnu
posvuda te, dušo, ištem,
lutam grmljem i strništem,
pretražujem baštu cvjetnu.
Vrebam svakom na raspuću,
gazim vode, humke slazim,
sav komšiluk obilazim,
ispitujem dvor i kuću.
Šuljajuć se krkoj veži,
k oboru se verem tvome
kano lupež… kad al bome
na me mrsko pašče reži.
I vraćam se na po puta –
znam ja, znam ja, šta to znači:
tako našu ljubav vrači
dosjetljiva ujna ljuta!
6.
Svijet se pokri sjenom tamnom,
niz prodolje vjetar puše,
ti ulaziš, zlato, sa mnom
u odaje moje duše,
gdje od žarkih misli svojih
postelju ti bračnu spravih,
od uzdaha platno skrojih,
a dušeke od ljubavi.
Spusti u nju svoje tijelo
puno kao teško klasje,
mirisno kô voće zrelo
i nemirno kô talasje.
A ja, klečeć pred posteljom,
na razbludno tijelo tvoje,
divljom snagom, bijesnom željom
cjelove ću prosut svoje.
Odgovori