Mala glavo na majčinih grudi’,
Ko jabuka na bijelu cvatu,
Ah, ti ne znaš – o mekanu vratu,
Da od djece postati će ljudi,
San i varka da će brzo proći;
Sâm Bog znade kud je komu doći!
Ne znaš trna ni kamenih stijena,
Kud majčina pronosi te noga;
U te gledi kao i u Boga,
Ništa nema, ako tebe nema;
Al sve ima bogata joj duša,
Slatko kad ti gugutanje sluša!
Što ti želi tvoja majka mlada?…
Ah, gleda te evo sasvim zbliza,
Gdje te krune carem sred Pariza,
Svetim ocem usred Petrograda!
Na mjesecu tvoje vidi dvore
I – uza te luduje, nebore!
A što ti ćeš svojoj majci dati,
Kad te muška snaga usponese?
Širnim morem što joj kućom trese,
Po talasju pozdrav ćeš joj slati,
Nek u vihru što joj kida strehu,
Bar tvoj uzdah čuje na utjehu!
U crkvenoj klečat će tišini
I palit će Bogomajci svijeću,
Da te čuva na onoj širini,
Kud uzdasi njeni polijeću,
Vapeći ti preko trista gora:
Vrati mi ga, “Kraljice od mora”!
A ti možda u olujnu trenu
Tonuti ćeš u bezdane vale,
O, nevjero…! druga da se žena
S tobom grli kroz varavu pjenu,
Hladne usne ledene Sirene
Da ti piju ukočene zjene!
Da ti šapću: Cjelov hoću vrući,
Usne tvoje koraljeve boje; –
Šta me briga za plač majke tvoje!
… A ti na to, zubma cvokoćući,
Hrliti ćeš, ledna srca sine,
Stranoj djevi zavijek u dubine…
Odgovori