Kad se sruši vuk od zrna –
Ko da teška krošnja pane.
(Prognana daleko srna
Trepereći stane.)
Njegov pad ne sliči padu:
To truplo pokriveno dlakom,
Zgrčeno u divljem jadu –
Urliče nad rakom.
Još uvijek mu zubi reže
I prijeteći je dlaka mrka,
Oči sa njeg plaho bježe:
Ne, nije stala trka!
S njim umire sama šuma:
Nesta s njime kretnje njene,
Mrkog sina njena šuma,
Žive njene sjene!
Ona: zakovani div, –
Nadahla ga svojim bijesom.
Kojim paro zub je kriv
Mekim jadnim mesom.
I – izgleda – ista smrt
Boji se u njega ući:
I mrtav se ne da strt –
Još je sada ljući!
Kad ostane zadnji vuk,
Nemojte ga svladat –
Nek od njega uči puk
Borit se i padat!
Objavljeno: 1939.
Odgovori