Bila veče topla, tija,
Kada čežnja nježi grudi,
Kad se ruka srcu svija,
Kada usna cjelov žudi – –
Bila veče, meka, čarna,
Kad se svjetlo sjenom ljubi,
Kad se duša blagodarna
Razmićena u se gubi
Pa oprašta sve i svima
I grli se svijetom cijelim,
S dubokijem ponorima,
S oblačićem lakim, bijelim,
Što se vije na visoko
I srce ti sobom vodi;
Zaneseno plije oko
Po azuru, u slobodi…
Ispod srca, pod oblačje,
Skladan, bujan sanak diše,
I ti grliš srce svač’je,
S njim se stapaš i još više:
Praštaš svemu nježno, drago,
Zemljo moja, nebo moje,
I kroz svemir šapćeš blago:
Prošteno je, prošteno je! – – – –
– – – Dok sam tako u samoći
Plivo trakom mjesečine,
Pio slatku pjesmu noći,
Zvijezda, cvijeća i pučine,
I dokle je strujeć ona
Drhtala mi kroz sve žile,
I šaptala vasiona
Toplom usnom majke mile –
Silnim mahom ruka neka
Trže nebom, mjesečinom,
Zemljom, morem i dolinom –
I proplanu svjetlost čista,
Mene zan’je plima meka,
I ne znadoh više ništa.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
– – – “Amo k meni, amo k meni,
Da ti kažem svijeta čare!”
Digoh oko
I visoko
Spazih krila silne vile;
Led što bije
Topliji je,
Neg što su joj oči bile.
A ona se lako pusti
Smješkajuć se momu jadu;
Ah, tako se smiju usti,
Koje smijeha ne poznadu!
“- Čula sam te – opila te
Meka pjesma vedre noći;
Kovat stade sanje zlate,
Ti, sanjaru u samoći!
Praštao si sve i svima,
Grlio se svijetom cijelim,
Sa dubokim ponorima
I s oblačjem lakim, bijelim.
To je tako, kad iz kuta,
Moj pjesniče, pogled lijeta –
Sad ćeš tragom moga puta;
Ime mi je: Pravda svijeta!”
*
Valom, brdom kamenijem,
Njezina me diže ruka;
Srcem gledah krvavijem
Vrela slasti, vrela muka.
“- A sad gledaj! – šanu vila,
Što zamamna sjena krije!” – –
Dobo slatka, dobo mila,
Ah, to slika ljubavi je!
U sjenici gospodara
Kmetica se mlada stidi;
Oči pune topla čara,
U anđela što se vidi.
On se kune vidom oka,
Cjelovima usne lovi;
Zove Boga za svjedoka,
Da poljupce blagoslovi.
Kune joj se časnom rakom
Svoga oca i djedova,
Svoje krvi kapljom svakom,
Gordom slavom sa grbova.
Njeno oko mokro, meko,
Predaje se ženskim žarom;
Anđeo je, što je kleko
Vjerujući pred oltarom.
Ah, kad ljubav klupko splete,
Zar da čovjek to odmota?
A trgat mu konce svete,
Znači trgat nit života!
Dršćuć mu je o vrat pala,
Sklopila je stidne zjene;
Srce mu je svoje dala,
Al on hoće usne njene;
Dala mu je usne rujne,
Dala mu ih bezbroj puti,
Al on hoće grudi bujne – – –
– – Noć je gluha i noć šuti!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
– – Ajdmo sada! – vila šanu
I pokri mi rukom oči.
Kad je skide, novom danu
Svitalo je sa istoči:
Vidjeh kuću ubogara,
Pred njom pjeva luda djeva,
Vidjeh lomna kmeta stara,
Protjerana sa ogrjeva.
Prognao ih plemić strašni,
Slab mu starčić slabo treba;
Kćerki ote vjenčić časni,
Zašto ne bi ocu hljeba?!
– – – Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: – Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
A ona je blijeda, šutke,
Pogledala samo na me,
I ja vidjeh: obje ruke
Bile su joj povezane!
Ali diže silna krila,
Odbismo se svijeta širom,
Od nedraga do nemila
Motasmo se ljudskim virom.
I došli smo jednoč oba
Na grobište – mrtvo polje –
Krst do krsta, grob do groba
Redao se gore dolje.
A na jednom malom brdu
Kopali su grob grobari;
Kopajući zemlju tvrdu,
Naišli su na grob stari,
A u grobu dvije-tri kosti –
I to trulo, i to gnjilo –
Dvije-tri kosti, al je dosti,
Da i srca tu je bilo!
Tada uđe sprovod sjajni,
Sve gospoda u crnini,
Red se kreće veličajni,
Zlatan lijes u sredini,
Dim se vije, glazba svira
Tužeć pjesmom žalobnicom,
A govornik srca dira
Naručenom besjedicom…
Zadrhtala silna vila,
Pogružena glavu prignu;
Na vatrena, širna krila
Vrh onog me groba dignu.
– Gledaj kosti! – strogo reče –
Pa se one djeve sjeti,
Što je ono bajno veče
Ko anđeo sjala sveti.
A gle ovaj lijes sjajni:
Znaš plemića mlada, živa,
Znaš li cjelov, šapat tajni,
I što ponoć jošte skriva – –
Znadeš li ga kako zbaci
Djevi s čela vijenac čisti?
Pa nu, gledaj: ti mrtvaci
Zajedno će u grob isti! –
U dno jame lijes škrinu…
Ko da nema ni tu dosti,
Zapuni joj svu dubinu
I pritisnu suhe kosti.
Puče zadnja kost sirote,
Gavan li je u prah smlavi – –
Ah, nekad joj vjenčić ote,
Prah mrtvački sad joj gnjavi!
– – – Ja sam Pravdu svijeta gledo,
Reko sam joj: Evo – ti si!
Osvetit ćeš ovo čedo,
Ako dosle nikog nisi!
– – – Ali ona naglo zginu
Kao svjetlo ispred noći;
Izgubi se u prazninu
Ko da neće više doći.
Vienac, 1890.
Odgovori