(Proslavi starinarskog društva u Kninu 24. kolovoza 1893.)
Pjesnik
Majko moja – sve je mrtvo, sve je pusto,
Razvaline, kamen goli, trnje gusto!
Nad kraljevske nekad silne, slavne dveri
Vire danas lijeni crvi i gušteri.
U pô noći lijeće tuda sova plaha,
Slobodno joj i bez brige i bez straha!
Utrnuše davno ondje svijetla traci:
Stari zidi, pustoš stara i mrtvaci!
Vila
Ne kvasi mi, dijete, suzom groblje ovo,
Pod kamenjem sve je perje sokolovo!
Ne robovi i ne lanci oni kleti,
Da im tlače u dno groba pepô sveti.
Tu je usna davnog kralja na svom domu
Molila se za nas Bogu velikomu,
Sa kruništa barjak gordi krila od tri
Na hrvatskoj stajao je budan smotri!
Pjesnik
Majko moja – tu je pustoš, razvaline;
Gdje su stope silnog kralja iz davnine,
I banova i župana sablja hola,
Gdje li krila – uzdanica u sokola?
Ah, da, čujem u tišini, na kamenu
Kako li su molili se Svevišnjemu!
Kroz vjekove sve se truni kamen truli,
Molitve im davno, majko, nijesmo čuli!
Vila
Vjekovi su dugi prošli; zamre jeka,
Kad je četa klikovala iz daleka;
Sa prozora gledao ju kralju stari,
Novom slavom gdje mu krunu opet žari,
A pred dvorom stražar vjerni svjesno kroči,
Vjera mu je – čvrsta ruka, vjera – oči.
Slobode si čuva stojne zide svete:
Svoga kralja, svoju majku, svoje dijete!
Pjesnik
Majko moja – zar je tako, zar je palo
Sve što se je gordo nebu uspinjalo?!
Od sve slave zar li osta samo sjena
Što je baca uspomena sa kamena,
Sa razvala što nam kriju prah otaca,
Kazujući vječnu slavu tih mrtvaca?!
I dovijeka zar nam, majko, nema ništa,
Do kukati vrhu kama i grobišta?!
Vila
Vjeruj, dijete! Eno plamte gorski rubi,
Na rastanku sunce noći oči ljubi.
I nada se tako budi svježa, nova;
Po kamenju narod ljubi prah djedova!
Pa ruš’te se, stari zidi, miri davne,
U srcu nam nove kule niču slavne –
I svemu će suđen-danak jednom doći,
Svijest naroda neće mrijeti, neće proći!
Vienac, 1893.
Odgovori