Zaspale su vode sjajem halkidona.
Pognuto je granje. Stara vila šuti.
Eolova harfa pjeva rasplakano
Kao zvuci mrtvih, srebrnijeh zvona.
Bijel se nogostup borovima muti.
Zaspalo je cvijeće, zaspalo je rano.
U tišini tamo, u dubini jela
Ima izvir-voda. Plačuć mrku stijenu
Ruši se u bezdno tiho kao slutnja.
Kristalna je čaša, prozirna i bijela,
Prikovana zlatnim lancem na kamenu.
Naokolo ponoć. Sumor, mrak i šutnja.
Čekala me ovdje, jedna crna dama
S florom crne svile. Ljudi smrt je zovu.
Pružila mi čašu vode trusovine,
Ne vidjeh joj oči. Sakrila ih tama.
“Evo, ispij, stranče, do dna čašu ovu!” – –
Sumor, mrak i šutnja mistične daljine – –
24. II. 1911.
Prosvjeta, 1912.
Odgovori