Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
zar sad dok zvižduk vjetra svud odzvanja;
dok želja tinja kano vatra sveta,
a duša sretne opet sne da sanja?!
Kad mrsili su vjetri moje kose,
a jecali u suton tužno bori;
tad nebom gledah, kako vjetri nose
plav odar Panu, a daljina gori…
I tad osjetih da sam atom zemlje
i da pripadam samo modrom danu –
a s tužna oka, što ko cvijet dremlje,
smirenja suza u šaku mi kanu…
Zar sad u zimi da se sjećam ljeta…
Kad dan me peče kano ljuta rana?!…
… I opet vidim: nisam dijete tmine –
već atom modra raspjevala dana.
Objavljeno: 1931.
Odgovori