Srce šuti – – tone zvijezda sveta
Ko da mrije mrtvac dragi,
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta – –
– O, što vidje, zvijezdo žarka,
Kuda li ti traka pade,
Osuši li suzu koju,
Ogrija li čije jade?
O, sve site i sve gladne
Tješio ti cjelov vrući,
Pa je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? –
– – Je l’ mi ovog svijeta žao?
Ta gledim ga kroz eone,
Moje trake vjekovima
Kroz žile mu krvcu gone,
A ja jurim, kud me nosi
Moga puta vječna meta,
I ti pitaš: je l’ mi žao,
Je l’ mi žao ovog svijeta?! – –
– Da, ti juriš bezdnom vječnim,
Al ti si nam svjetlo dao,
Al ti si nas svojim žarom
Iz mrtvila podigao.
Kroz prirodu život diše
Tvoj plameni cjelov vrući;
O, je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? –
– – Je l’ mi žao ovog svijeta?
Ni ne vidim mrve lake!
Ne voli mi žarkog sjaja,
Povija se u oblake!
A kad prodrem oblak gusti,
Rasplinem ga u etiru,
Onda vidim gdje se puši
Krvna ljaga u svemiru! – –
– Da se puši, vidim i ja;
I ja gledim s tvoga neba,
I ja krv bih svoju dao,
Nek se puši gdje je treba;
Ta krvca je prva žrtva,
Idealu što se pali,
Med zvijezdama da bi jednom
I mi ljepše zasijali! –
– – Krv tu gledim kroz eone
I sve slušam vapaj ljuti;
Svemir šuti – vama nije
Dosuđeno počinuti.
O, što li je igra vaša
Tek u gvožđe i olovo?
To vas pitam, to vas pitam,
Jadno pleme Kainovo! – –
– Pitaš što se čovjek pati?
Kako komu vjetar dunu;
Kako koga rodi mati,
U krpama il – baršunu!
E, to mu je patnja ljuta,
E, to mu je borba cijela;
Više pravde, više kruha
I slobode i vidjela! –
Srce zape… tone zvijezda sveta
Ko kad mrije mrtvac dragi, –
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta.
I gledam ga, gdje pod obzor tone –
– O, je li ti svijeta žao? –
U mom oku trak mu zadrhtao
Kano pozdrav vasione.
A sa zlatnog zapadnog vrhunca
Bijela mi se vila smije;
Čujem pjesmu sfera nebesnijeh
I tješi me pozdrav sunca.
Kako tone veličajnim mirom,
Kako vedro zadnji trak mu blista!
Ko ideja vječita i čista
Carstvuje svemirom…
I kad crne oblačine guste
Strme preda nj leđi blatne,
Onda junak sa tetive zlatne
Oštru strijelu gromom pusti.
I razvedri i u život budi
Kano oko, u kom ljubav vrije,
Sa nebesa slatko nam se smije
Pa prirodu ljubi.
Tako i ti, komu žarka krvca
Grije košto božja zraka,
Rastjeravaj tamu od oblaka,
Podaj ljudstvu svoga srca!
I kad si ga gladna nasitio,
Uminut ćeš tiho, veličajno,
Košto mine ono sunce sjajno
Ogrijavši neživo i živo!
A iz tvoga groba
Rodit će se drugo sunce novo;
Tvoja žrtva – stvaralačko slovo –
Dizati će novo doba.
I rod ljudski slobodnoga duha
Cjelivat će vila bijela:
Vila pravde, ljubavi i kruha
I slobode i vidjela!
Pobratim, 1892.
Odgovori