Oj Dalmacijo, zemljo krasna i mila:
Ti kolijevko careva i robâ,
Dviju svijetah vez u staro doba,
Od kih mnoga zla si poprimila!
Susjetkinjo istoka zlatnoga,
Drugarice Talijanske gizdave,
Vrijedna kćerko božanstvene Slave,
Ipak bijedna, tužna i uboga!
Vrelo vjere, pjesništva, mudrosti,
Majko Risna, Belgrada, Solina,
Kih ostanak, kao veličina,
Čudo rađa, mamutovih kosti!
Presječena vječnom cestom mora,
Nakićena plodnim otocima,
Naseljena narodom koji ima
Dom najširji sred zemnog prostora!
Ipak slaba, ipak malo znana,
Polumrtva i napola živa.
Kô bez krila sokolica siva,
Bolna snutra, bolesna izvana!
Što je uzrok čudne tve nesreće?
Zašt’ ti vijenac još ne resi tjeme?
Neće l’ nikad doći bolje vrijeme?
Vijek li rodit zrna sjeme neće!
Zaman, zaman čekaš plodnu dobu,
Dok se u tebi ne nastani troje:
Sloga, ljubav, volja! Jedin to je
Lijek koji može tebe otet grobu!
Sloga s braćom jedne slavne krvi,
Ki ti ruku od trih mora pruže,
Željni savez s tobom skopčat uže,
Željni da se bratska mržnja smrvi.
Ljubav prema slatkom svom jeziku,
Koji je vrijedan, da ga lovor resi,
Kom su teški od naroda grijesi
Potamnili nesravnivu sliku.
Volja stalna: pređâ dom podići
U slobodnom kreposnome plodu,
Zbacit tuđu narav, zlobnu zgodu,
Umom svladat i s njim naprijed ići.
Zaman, zaman čekaš bolju dobu,
Dok ti ovo ne prigrliš troje!
Tužna zemlja, vjeruj, vjeruj, to je
Lijek jedini tvoj na skorom grobu!
*vijek – nikad (uz negaciju)
Objavljeno u zbirci Pjesme, 1847.
Odgovori