O podnevu je kiša iznenada pala,
I sada sve je puno vonja i svježine,
A nebo modro visi kao od opala,
Oblačak zadnji nekud za vrhunce gine.
Sred malog vrta Heba mramorna se koči
U ruci bijeloj držeć pehar od kristala,
U koji tanki, fini mlaz se vode toči.
Pred Hebom stalo neko dijete zamišljeno,
Niz leđa su joj pale raspletene kose,
I još da ljepše bude, nadvile se sneno
Nad njenu glavu bijele ruže, pune rose.
Al ipak njeno lice tajnu tugu krije.
Da l’ žali lijer jedan što je noćas sveno,
Al žali da ko Heba boginjom još nije?…
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori