“Žalostan ti danak danas, oj, ti more, more sinje;
Primakle se našem brijegu crne lađe arapkinje,
Primakle se ljute guse da nas satru – Bog ih satrô!
Raznosi im, buro, jedra, skrši krmu, Božja vatro!
Spasi, Bože, Dalmaciju, čuvaj moga Radovana!”
Tako zbori, tako plače neretvanskog žena bana.
Uspela se mlada žena bijelom dvoru na krunište;
Tu joj oko niz vrleti na pučini nešto ište.
A što ište? Zašto plače? Zašto gleda niz pučinu?
Sa svom četom ban je poš’o proti vragu Arapinu.
Bjesni more, grme gore, prska pjena put nebesa,
Oblak tamni muklo zamni i tisuću sipa krijesâ;
Bjesni more, grme gore, a gromorna srijed mejdana
Tu arapske lađe lete, tamo šajke Neretvanâ.
Kao kreljut morskoj zmiji prorokov se barjak vije,
Ko galebu bijelo pero stijeg mi krstaš1 lijepo sije.
Ljut je mejdan, ljući bojak, plav2 se o plav ljuto hrva,
A međ svimi na mejdanu banova je šajka prva;
Ljut je mejdan, ljući bojak, more grmi i grohoće,
Cika – cika, piska – piska, nu pobijedit – Bože! – tko će?
Anka gleda – srce kuca – oko sijevnu – željno vreba:
“Silni Bože!” kliče Anka “šalji pomoć, pomoć s neba!
Gle radosti! – Arap bježi. – Brže-bolje, oj, šajkaši!
Tako valja! – Hvala Bogu! – Pobijediše momci naši.
Ali što to? – Šta će sada? – Sveti Bože! – Pogan stao.
Joj! Utonu krstaš barjak – s njime muž moj! Jao, jao!”
Pao krstaš, pogan dobi – a od valâ sve do žala
Ori ljuta zaorija: “Pobijedismo! Alah! Alah!”
Već dopade pogan brijegu, već se uz krš u grad penje:
“Alah! Alah!” grmi gora. “Alah! Alah!” ječi stijenje.
A banica sirotica, jadom, strahom ophrvana,
Leti u dvor, pa uhvati vojnova3 si konja vrana,
Uzjaha ga, poćera ga, teško diše, tiho zbori:
“Oj, konjiću, ovili se, odnesi me kršnoj gori!”
A konjić joj leti, leti i uz krši, niz vrleti,
Al’ prokleta za njom četa uz krš, niz krš ljuta leti,
A konjić joj leti, leti kao vila bjegunica,
Plamen diše – leti više – jedva mi se zemlje tica.
Ogrli ga lijepa Anka – već sumrtva gine, drkće,
Već se četa primaknula – shvatiti je Arap mrk će.
“Ej, konjiću!” viknu Anka, “mrijeti valja! Već je dosta!
Bože!” vrisnu, sunovratce sunula u ponor s mosta!
Zastrlo se nebo tamom, zanjihao vrh se strmi,
A od krši sve do krši tužna jeka tužno grmi,
Orila se u dubini Ankinog vrh kršna groba.
A to narod spominjao – spominjao dugo doba.
*krstaš – barjak s krstom, križem
*plav – brod, lađa
*vojno – muž, dragi
Glasonoša, 1865.
Odgovori