Uz kolijevku si već mi zvonit znala
Ko vrelo gorsko uz slavujka gnijezda;
Na vjeđe si mi noćni pokoj zvala
Kad nebom prva planula je zvijezda.
A onda si se kroz sve moje snove
Ko anđeoski slatki smiješak vila –
Dok duši nisu ponarasla krila,
Da sama prše: kud je želja zove…
I tako s rana zavoljeh te veće
Ko rosu s neba sitno poljsko cvijeće.
I poslije sam te domom svuda sreto:
Na moru, selu, u polju i gori…
Pod čarom tvojim život mi je cvjetô
Ko protkan svjetlom sličnim mladoj zori.
I stao sam te tražit među ljudma,
Kad poso vrše… ili gredu s njega…
I slušo: kako zvuk ti se razlijega
I s milja svakom srce vri u grudma.
Da, samo ti znaš sladit dnevnu muku
I sklonit čun u sreće tihu luku!
A svetkovanja crkvam ispod trijema?
I igre, što no pri tom puk ih vije?
O, bez tebe ih stalno nigdje nema,
Kad bez tebe se nit plače, nit smije…
I zato stajem, gdje se godijer javiš
I požudno te svojim uhom pijem;
A onda istek dalje ti se vijem –
Kad žednu dušu sasvim mi zatraviš.
I zato si mi svega blaga draža,
Ti moga doma zvonki štit i straža!
Al ponajdraža ipak onda si mi,
Kad slavnu prošlost dižeš nam iz groba…
I pustiš rod, da već jedared snimi
To breme sramno i po zadnjeg roba…
Ah, onda mi je: ko da vidim pređe,
Gdje prolaze uz bojovno već pjenje
A za njim’ grne novo pokoljenje
Još oteščane sanjom trući vjeđe –
Doživjet hoću l’ samo dane one
Il glava će da prije k zemlji klone?
Ja ne znam… Ali jednoga će dana
I meni samrt pokucat na vrata;
Al s njom ćeš, jel’ de, ti i nepozvana
Pristupit brižno, moja drugo zlata;
I gukat ćeš mi tiho… i sve tiše
Ko nekoć čedu oko loga meka…
Ta i grob nije nego zipka neka,
Za bolji svijet što svakoga odnjiše –
I tako ćeš me otpratiti eto
I samoj gdje ti vrelo ključa sveto!
Odgovori