Brzojav

Znate l’, što je brzojav?
Kako ne bi? Svako dijete,
Žensko, muško, svijet sav
Zna, da riječi naše lete
U daljinu preko žice
Krilimice, munjimice.
Na sto milja svaka misô,
Jedva da ju čovjek pisô,
Već i stigne posve pravo,
Reć’ bi, živ ju nosi đavo.
Na sto milja će ministri,
Spasitelji svijeta bistri,
Krojit’ sreću, mir nad snovat’,
I budućnost zlatnu skovat,
Pa će biti svijet taj
Ama pravi turski raj!
Na sto milja silna burza
Javlja žicom mijenu kurza,
Prodaj, kupuj, malo šaraj,
Drži, laži, malo varaj,
Za tren eto kesa puna,
U njoj šaka milijuna,
Ili – tko zna slučaj svak! –
U toj kesi, jao, mrak.
Za čas žicom novinari
– Đavolovi kumi stari –
Mogu tisuć glava rubit’, –
Ali onaj, tko ih plaća
– Blagi Turci, nježna braća –
Ne sm’je niti kaplje gubit
Muktar-paša, silan div,
Izje trenom Crnogorce
Kao vrepce, kao škvorce:
Baš nijedan osta živ.
Žicom možeš za pol dana
Dahnut preko oceana
Svome zlatu: Ja te ljubim,
Budi moja, ja te snubim,
Amor štiti bog nas slavni,
Primi cjelov brzojavni!”
Vi velite: A šta pita,
Kada dobro sve to znamo?
Dobro! Al’ vas pitam samo:
Je l’ vam znana tajna i ta,
Koji mudrac ljudske krvi
Brzojav nam smisli prvi?
“Znanost nova!” knjige kažu,
Znanost otkri moć munjine,
Koja leti u daljine.
Znanost? – Mudre knjige lažu.
Ne smisli ga fizik, kemik,
Ni filozof, akademik,
Niti doktor svega prava,
Niti vijek, što teče sada.
Koga dakle ide slava?
Tko ga smisli? Po čem? Kada?
Bi l’ vam rekô? Neka bude!
Otkad stoji svijet taj ubav,
Otkad svijet taj nosi ljude,
Brzojavlja ljudem – ljubav.
K tomu treba – nota bene –
I muškarca, treba žene.
Pa dokazat’ stog se nadam,
Da u vrtu veće rajnu
Brzojava znahu tajnu
Majka Eva, otac Adam.
Smijete l’ se? Sve polako!
Sitno mlado srce ono,
Brzojava glasno zvono,
Bije slabo, bije jako;
Časak stane, časak plane
Od munjine nenadane,
Kao hitra, brza čigra,
Kô đavolak igra, igra:
Bože prosti kuc, kuc, kuca,
Mal’ da žica ne popuca.
Ljutite l’ se zato na me?
Kušajte si srce same!
Kuc, kuc! Kuc, kuc! Je l’ te, da je?
Gle, što rekoh, istina je:
Sitno mlado srce ono
Brzojavno vam je zvono.
Ona iskra zvjezdojasna,
Što iz oka vama krasna
Jednim trenom u svijet mune
Javno ili potajice
Ispod svilne trepavice,
U svijet mune, hitro sune,
Bljesne, lebdi, dirne, žeže,
K vjernom srcu srce veže,
Iskra crna, modra oka,
Vijest srdašca iz duboka,
To je prava – a ne ina –
Brzojavna munjevina.
Ljutite l’ se zato na me,
U zrcalo gle’te same!
Sijevne l’? Bljesne l’? Je l’ te, da je?
Gle, što rekoh, istina je:
Bljesak divni oka slavna
Iskra vam je brzojavna.
Oni živi uzdisaji,
Što ih duša vaša taji,
Na kojoj u misli vinu
A za dragim u daljinu
Preko dola, preko gora,
Preko jaza, preko mora,
I po danu i po noći,
I u vrevi, u samoći,
Smiješkom vedrim, suzom tajnom,
Tihom tugom, srećom trajnom,
Oni živi uzdisaji,
Što ih vaša duša taji,
Nisu l’ žice neraskidne,
Gdje ljubeće duše stidne
Potajice dopisuju,
Svome srcu sreću snuju?
Ljutite l’ se zato na me?
Šapnite si sada same!
Ah! – Ah! je l’ te, pravo da je?
Gle, što rekoh, istina je:
Uzdisaji su vam žice
Brzojavne krilatice,
Istina je, istina je:
Žarka ljubav puna slavlja,
Otkad zemlja stvorena je,
Drage vijesti brzojavlja:
Ljubav poput iskre plane
Djevojci iz zvijezdna oka,
Odziv srca iz duboka,
Pa se vine u daljine,
Gdje ju nježno srce prima,
Iz nje tek vam nauk sine,
Da na svijetu raja ima.
Ljubav siže svako doba
Sve do neba preko groba.
Sada znate, to se nadam,
Da u vrtu veće rajnu
Brzojava znahu tajnu
Majka Eva, otac Adam.
Al’ se zgodi – ne znam kada, –
Da je nekog profesora
Univerzitetskog zbora
Ljubav takla iznenada.
Kako se je on zabavljô,
Svome zlatu brzojavljô,
Stao silno reflektirat’,
Tajnu silu tu studirat’.
Uze nešta kiseline,
Nek’ mu dade žar munjine,
Uze gvožđa, tanke konce,
Malen čekić, sitno zvonce,
Sabi tako cijeli stroj,
Viknu: “Eto izum moj!”
Ali mi to dobro znamo:
Brzojav je ukrô samo.
Bože dragi! Kako mogoh
Vama brbljat toli mnogo?
Koja ludost li me spopa,
Vas da učim brzojavu,
Đak školnika, ruka glavu,
Vas da učim, – zvonar popa,
Vas, oj mile gospođice,
Brzojavne doktorice!
Smijte mi se, rugajte se,
Da se nebo, zemlja trese,
Recite mi u brk samo:
Idi, mi to davno znamo!
Nu, prem stojim tu kô šipak,
Nešta ću vas molit ipak:
Lijepe crnke, mile plavke,
Smilujte se spolu jakom!
Šaljite nam brzojavke
Sve po jednu mladcu svakom!
Ali nikad kô ministar,
Diplomatski koj’ no maže;
Već vaš pogled lijep i bistar
Nek’ nam: “Ja te ljubim!” kaže; –
Ali nikad kô na burzi,
Gdjeno skoče, padnu kurzi,
Vaša ljubav a bez mijene
Nek’ je vazda zlatne cijene; –
Nikad poput novinara,
Koj’ za novac svijet taj vara.
Što l’ je bilo? što l’ se zbude?
Iskreno nek’ srce bude.
Lijepe crnke, plavke naše,
Ne bud’te nam Muktar-paše – – –
Čuvajte se, nismo škvorci,
Bit ć’mo, bome – Crnogorci.
Šaljite nam brza lijeta
U svijet divnu munjevinu,
Prva vijest vam budi sveta:
Ljubi, vojno, domovinu!

Vijenac, 1876.