Svuda ciča zima. Bijeli snijeg praminja,
Na prozorih se mrazno cvijeće ledi;
U peći glavnja veselo plaminja,
A oko stola kućna čeljad sjedi,
Na stolu svega, što god srce želi,
Što dobrim ljudim daje milost neba;
A marljiva se reduša veseli,
Što pogača joj baš je kako treba.
Domaćina ju uzimlje i krsti
I daje svakom po komadić jedan. –
Oj, kol je slatka, sve se ližu prsti,
Da, to je bogme zalogajak medan!
A onda valja zapjevati glasno
“Narodio se Isus, slava Bogu!”
I već se dječja grla čuju jasno,
A stariji ih prate, kako mogu.
Sred stola badnjak sav u sjaju gori
I zadrhće, kad vjetar jače hukne:
“Narodio se Isus!” pjev se ori,
Kroz tihu noć se ori i zamukne.
A vani mir je, te bi svaki glasak
I lepet ptice začuo u lijetu;
Tišinom narav slavi sveti časak,
Kad Spas božanski rodio se svijetu.
Kadikad samo čuješ lavež pasa,
Za zečjim tragom što se pusti gone;
Kadikad samo, kano u pol glasa,
I praporci na saonah zazvone;
A inače je tiho sve i mirno
I veličajno bez kraja i mjere;
Na drvlju inje blista se prozirno,
A sjajne zvijezde na nebu trepere.
Domaćina već duge brke gladi,
Već vidiš, da će dobre volje biti,
I već iz torbe čuturicu vadi:
Medenjarka će rakija se piti!
Domaćina će prvi, pa će reći:
“Narodio se Isus, slava njemu!
Nek ovu kuću zatekne u sreći
I nek donesu sreću svijetu svemu!”
I prvi gucne, redušu poljubi,
A za njim gucnu svi i svi se ljube;
Veselje im u tihu noć se gubi,
Baš kô da čuješ gukati golube.
Domaćina i opet malko gucnu
I čuturu tad odmače od usta,
Jer začu nešto, kô da netko kucnu,
To nije samo zamah vjetra pusta:
Sve “kuc i kuc” na vratima se čuje,
Polako, slabo, kô da drhće ruka,
I kô da netko tiho jadikuje
I uzdiše sred grobnog noćnog muka.
“Otvori!” veli gazda. Momak skoči
I vrata mah otvoriše se stara,
A svakomu ustrmiše se oči
U prosjaka, u jadna ubogara.
On drži kapu, glava mu je bijela,
Sjedina mrke probila mu kose,
U samih dronjcih prilika mu cijela,
A noge drhću, još ga jedva nose;
Pod pazuhom mu tambura je vjerna,
Iz opanaka vire prsti goli.
A u oku mu tuga neizmjerna:
To oko plače, plače, milost moli.
“Uniđi-der!” domaćina mu veli,
“Uniđi-der, u ime dobra Boga!”
A prosjak uđe. “Pomoz’ Bog!” im želi
I stresa inje mraza ledenoga.
Od zime drhće, topli mu je dašak
Zamaglio bistrinu dobra vida,
I silno se crveni siromašak
Od studeni, a možda i od stida.
Al umiljato pozdravi ga gazda:
“Narodio se Krist!” I za ruku ga uze,
A prosjak reče: “Hvaljen budi vazda!”
No zadnju riječ zatomiše mu suze.
I primiše ga lijepo, milostivo,
Ko dobri znanci prijatelja stara;
Nahraniše, napojiše ga divno,
Mog prosjaka, mog jadnog ubogara.
I lijepo mu je, ko da je u raju,
Razvedrilo se sumorno mu čelo,
I sve bi ih u jednom zagrljaju
Na svoje srce pritisnuo vrelo.
I sve ih motri, oko mu se rosi,
U sjajnoj suzi harnost mu se blista,
A uzdisaj ju k božjem nebu nosi,
Da na njem zasja kao zvijezda čista.
I samo veli: “Do vijeka vam hvala!”
I jedva tešku uzbuđenost skriva;
A grud mu drhće, kao ptica mala,
I harnom dušom sve ih blagosiva.
A gazda veli: “Sve je Boga radi,
Koj danas po svom spasio nas sinu;
No reci, kakvi stigoše te jadi,
Da nisi sad uz svojtu i rodbinu?
Već da se jadan potucaš po svijetu,
Gdje zemlju svu već snijeg u bijelo zavi,
Te već i ptice zamiru u lijetu,
A cijeli svijet svog Spasitelja slavi.”
Al prosjaku se odmah smrče lice
I desnom rukom za srce se shvati,
I do dvije kapi, suze očajnice,
Pokazaše, koliko bogac pati.
“Ja nemam”, reče, “svojte ni rodbine,
Na svijetu sâm sam poput panja trula,
I sve je moje slasti i miline
Već davno crna zemlja mi zasula.”
I riječ mu zape… Uzdisat je stao
I davio ga gorkih suza vrutak;
A svim je bilo iskreno ga žao,
I svi su koji šutili trenutak.
Kad led se tali, mora briznut voda,
Pa ispod njega mora van izaći;
I kad god koja raznježi nas zgoda,
Tad oduška nam mora srce naći.
I prosjak je raznježio se tako,
Pred dušom mu se stala prošlost redat,
I časak je kô malo dijete plako,
Pa onda tiho stao pripovijedat:
“Što živim i što pamet mi se sjeća,
Tom svijetu samo pastorče sam bio,
I nisam nikad znao, što je sreća,
Ta jedva na nju pomislit sam smio!
Još vrlo mladu preminu mi majka,
A Bog i ocu brzo smrt dosudi,
I tad se na me digla prava hajka,
Ko divlju zvijer proganjali me ljudi.
I ono malo, što mi jadnu osta
Od očinstva i materinstva moga,
I ono malo brzo plijenom posta
Mog skrbnika i roda sebičnoga.
Al to je, braćo, pripovijetka stara,
I znam, da baš zanimati vas ne će,
No mene boli, meni srce para,
Jer baš oko nje zla mi kob se kreće.
Bez oca i bez majke! U tih slovih
Najstrašnija je kletva tog života,
A pod njom i ja pučinom zaplovih
Očajanja i mukâ i strahotâ.
A slabašna je još mi bila ruka,
Jer jedva ljeto petnaesto prevalih,
I tako ostah kao slamka puka
Na jarosnih i uzburkanih valih.
I kao čun bez kormila i vesla
Što bura baci hridinom u srijedu,
I mene tako sudba je zanesla
I bacila u nevolju i bijedu.
No slava Bogu! Slava mu i dika,
Izvršila se presveta mu volja,
I možda za me jadnog očajnika
Na drugom svijetu bit će sreća bolja;
Na ovom svijetu ja ju tek naslutih,
Kad prvi puta vidjeh čedo bajno,
Kad prvi puta u srcu oćutih
Čeznuće neko i ganuće tajno:
I mislio sam, zvijezde ću doseći
I od njih skovat rajsku krunu pravu,
I ručice i skute joj ljubeći,
Ovjenčati joj anđeosku glavu.
No sjajne zvijezde bile su visoko,
Nebesko mi daleko bilo carstvo,
I jedva k njemu dopiralo oko,
A blizu samo – moje ubogarstvo.
Al brzo se od snatrenja osvijestih,
I prestadoh po zraku kule gradit,
A sjekira mi nađe se u pijestih
I stadoh ljudski, stadoh svojski radit:
Oćutih brzo slast poštena rada,
Tvrd kruh mi bješe – pogačica meka;
A dušu tajna krijepila mi nada,
Da još sa Savkom ipak raj me čeka.
No mome raju nije bilo traga,
Jer kad već skucah dost’ imetka svoga,
Tad lijepo pođe moja Savka draga
Za boljega momka, sina kneževoga.
A ja?… Oprosti, milosrdni Bože,
Nečastivi me na dno pakla hiti;
I što sam znao, nikud iz te kože,
I što sam znao, već sam stao – piti.”
I opet plač ga počeo da guši,
Te zadnje riječi izusti promuklo,
A nešto čudna jeknu mu u duši,
Baš ko da mu je jadno srce puklo.
A gazda uze čuturu u ruku
I reče: “Gucni, malko se okrijepi!”
A prosjak drhtnu u svom teškom muku,
Pa šaptnu: “Hvala, golube moj lijepi!”
“A što bi dalje?”… “E, moj dobri Bože!
Što bilo dalje, bilo je i gore;
Na kog se jednom teški jadi slože,
Tog dotle more, dok ga ne umore.
A mene jošte nisu, hvala Bogu!
Još uvijek nosim živu glavu svoju,
I još po koju kaplju gucnut mogu,
Pa onda čujem anđele, gdje poju.
A Bog je meni tamburicu dao,
Još jedinu mi utjehu i drugu,
I njom sam se već davno hranit stao
I njom već davno blažim svoju tugu.
Al sad su teška, preteška vremena,
I već mi ruka drhće, ja već staram;
I tamburici već je pala cijena,
I gle – u dronjcih sad se već vucaram,
A vani zima užasna i ledna,
Na očiju smrzavaju se suze;
Al još me više zebe misô jedna:
O, što bih bio, da me ona uze!
I ja bih bio čovjek svoj i vrijedan,
Da sreća me u svoje uze krilo;
A sad sam bogac, sad sam prosjak bijedan,
No valjda tako suđeno je bilo!”…
I jadnik vlasi pogladio sijede
A ruka mu se kao šiba tresla,
Na licu ruže procvale mu blijede,
A mašta mu daleko se zanesla:
On vidi nju, mladoliku i jedru,
I veselu i nestašnu kô srnu;
On vidi nju i svu joj sreću vedru,
Al prebrzo i nesreću joj crnu!
Već dobri Bog je dječice joj dao,
No ona nad njom nariče i tuži,
Jer muž joj je goropadan i zao:
I nju i djecu tuče već i ruži.
A on bi… on bi… Što bi on, sirota?
Sve slasti bi joj sasuo u krilo, –
I žrtvovao sreću svog života. –
Al nije valjda suđeno mu bilo.
I svi kô nijemi samo u njeg zure,
Kô da je mrtvac pred njima u lijesu;
A s očiju mu suze curkom cure,
I sve na tijelu dronjci mu se tresu.
“Daj gucni jošter! Počinku je hora,
Kraj peći, ženo, postelj mu priredi!
Zaboravit se sve na svijetu mora
I trpit sve, što komu Bog odredi.”
“I slava Bogu!” šapnu prosjak tiho,
Kraj peći ležeć na svom mekom logu;
I Bog ga je u slatki san zanjiho,
Jer skrušeno je molio se Bogu:
On vidi Savku, vidi svoju ženu,
Za poslom bježi kao srna hitra,
I vidi svoju djecu premilenu, –
I blažen mu na usnah smiješak titra;
I staračke mu nadimlju se grudi,
I šapće blažen s tih nebeskih snova:
“Oj, za sve Bogu čast i hvala budi,
I slava mu u vjekove vjekova!”
Objavljeno: 1890.
Odgovori