Očajno ječi vjetar, trublja viteza Rolanda,
i zvone zlatni taliri u zelenoj posudi neba
kao u džepu palih španjolskih granda.
Daske na krovu cvile ko prosjak što moli hljeba…
Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače
i jednoliko svira.
Vjetar lamata žlijebom i bregove preskače,
kroz tamu seosku nosi bijele krpe papira.
Vjetar je kao nož oštar i reže komade mesa
i grize zubima mrzlim kosti sve u do srži.
On je zloban starac. Sve jači je i sve brži –
sada negdje daleko crepovlje s krovova stresa.
Šume kočije vjetra, daleko more klokoće,
čuje se kroz noć zvonak smijeh mlade žene.
Crne se njišu grane i toče,
a oblaci laki jure, u jurnjavi se pjene.
Vjetar se luđački smije, vjetar očajno plače,
jednu pjesmu navija i nikad je ne mijenja.
Vjetar lomata žlijebom i bregove preskače
– u daljini crnoj malakše tiho i jenja…
Objavljeno 1931.
Odgovori