Đuri Vladičiću
O, ja ljubim tako moje krasne snove
o bajnome bogatstvu, o jahti i o žalu,
kad vidim svoje vile i prekrasne dvorove
i zaboravljam da sam se rodio u kalu.
Ujutro kad se rađaju vidici
pun sam šutnje sretne. Stojim na balkonu,
slušam disaj šume, gledam stijeg neba dignut protiv kmici,
dižem se i ja s njime nebu na balonu…
Zvone kristalne čaše, krvave rujna vina,
miriše voće zrelo i grudi prekrasnih žena,
dršću akordi glazbe. Ja dršćem od milina,
i riječi su tako meke, ko baršun, ko da su pjena;
a smijeh je biseran i mlad i sretan poput boga.
Pun dvor je šuškanja svile i strastvenih ljubavnih riječi.
U ruci mi mandolina, u mirisu vrtnog gloga
glas je zvonak ko srebro i kao kristal zveči…
A kad se trgnem oda sna pukne japanska vaza puna prekrasnih
slika.
I ja sam opet siromah u sivoj sobici svojoj i ležim poput gmaza.
Sram me je mojih sanja i čarobnih vidika.
Ja se zgadim na one mirise razne,
smrde mi strašno, i mori mi tjeskoba grudi.
I zvonak mrzim smijeh. Mrzim onakva sebe. Htio bih da me
kazne
vjerna moja braća: jadni, nesretni ljudi.
O, ja ih ljubim jako, svoju bih dao im krv.
Njihove bolove, muke. Ranjave ruke i jake.
Uzdahe njihove volim. Ja sam rado crv
što trpi nesreću s njima i stenje usred mlake…
Objavljeno: 1931.
Odgovori