I.
Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom.
Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja – TI?
(O tko da shvati to
da ja jesam i da tebe više nema!)
Zaludu mi je da prislonim lice k ovoj zemlji
i usnama se dotičem tvog groba:
od mene je do tebe, prijatelju, beskraj
i ni Bog sam nas ne bi mogo udaljiti jače
Da, prijatelju, ti pod zemljom
I nikad nisi bio tako smiren
i nikad nisi tako ćutao kraj mene kako ćutiš sada
Ti sada zemlja
O zar mogu
da zemlju zovem svojim prijateljem?
II.
O kad bih barem vjerovô u uskrsnuće tijela
u onaj sudnji dan
kad bi na glas groma: na silni glas Boga
poustali svi mrtvi iz grobova!
Al uskrsnuća nema
i mrtvi sve će sudnje dane prospavati dalje
u vječnost
U zemlju jedno se ljudi kupe poslije smrti
i odatle se ne podižu više
Jedanput i ja tako sastat ću se s tobom
i vječno ćemo biti zajedno
ne, jedno
ali ćutajući oba
kako samo zemlja zna da ćuti
Objavljeno: 1913. – 1924.
Odgovori