Dulce et decorum est pro patria mori.
Horac.
Poju vihri niz tamne poljane,
topot konjâ prati njihov tihi plač;
to je glas junakâ od kršćanske brane,
a oči im gore i vitlaju mač…
Okrenuše konje uzdahtane k jugu,
otkud razor strašni hrli kao lud.
Nagnu se nad grivu. Pozdrav druga drugu
šalje vihor brzi. Mač ranjava grud…
Ustaviše konje dva viteza mrka
i na Istok vojsci uperiše prst.
Vitlaju se mači. Nastavlja se trka:
Sve za Jadran plavi, za dom i za krst! – –
– – – Uzdahe im piju crni vlažni zidi;
Krsto šalje pozdrav samotan i gluh,
a “Žaluje srce da vilu ne vidi”.
Uz nju tek počiva tužaljka i duh…
Zasađuje pjesme kao cvijeće tuge
u malen i tihi svoje duše “vrt” –
i uzdiše junak kroz sve noći duge;
i čeka u pjesmi, u tužaljci smrt…
– Sad cvijeće cvjeta, mlado sunce gori,
veli Krsto sjetno i dršće mu glas.
– Brate Krsto, dulce pro patria mori! –
odvrati mu Petar – a to čeka nas…
Vihor tužno pjeva i nosi im kose
uz samrtni hropac i rastrgan glas…
i gasnu se oči vatrene što nose
jednu želju sobom, svome rodu Spas…
– – – Svud lovori poju povrh naših stijena,
a boluje Jadran uskočki, i plav…
A “Jadranskog mora, još luta, sirena” –
– – – Do lava traži, gdje je silni lav…
Objavljeno: 1931.
Odgovori