Sunce se rodilo bolno
i zalilo u bijegu pute
isplakanim mutnim svjetlom
i sjenama koje šute.
Pod nebom su krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
a jablan se kadi u zraku
ko na grobu baklja junaka…
Magli se sunce i guši
vrijeme u teškom zraku.
– Luda, ja, prokleta sjena,
uživam s nesreće “onih”,
luda, ja, luda u mraku…
Traže po danu sunce,
po noći nebo što svjetluca
puno zvijezdâ, opala,
a tapaju na mojem putu.
Lude!
žalim ih, mozgove nose,
a pune sumnja i briga,
bolova, očaja, tuge…
A ja sâm tumaram mrakom
ko prokleta sjena niz pute
i ne znam za bolove druge.
Zovu me ludom,
a luda, ja, ne znam za ludosti svoje!
Ne tražim divnih vedraca
zvijezdâ punih i sjaja
poput onih mudraca
što za mnom bježe…
Sve sumnjam da mudrac nisam,
a oni svi blesave lude!
I žalim ih, žalim da nose
lubanje teške i pune
bolova, sumnja i tuge…
Gaca ludov niz pute
u žaru zadimljena sunca
i smije se, smije bez kraja.
Luta od sela do sela,
od zemlje do zemlje daleke,
od grada do grada.
I smije se. Svugdje se pada,
svugdje se traži i traži…
A on bez srca i mozga
poput bešćutne stvari
ide putima svojim
i ni zašto ne mari…
Ne vidi krošnje jasena
i hrastova poput oblaka,
ne vidi da jablan se kadi
ko na grobu baklja junaka…
Ne vidi da sunce je bolno
u bijegu zalilo pute
isplakanim, mutnim svjetlom
i sjenama koje šute…
Ne vidi da magli se sunce
i guši vrijeme u zraku,
ne vidi, ne ćuti, ne sluti,
i tapa vječno u mraku…
Objavljeno: 1931.
Odgovori