Ah mnogi misli, da mi v’jek se vije
Tišinom vedrih, pramaljetnih dana;
Al nikom, Bože, kao Tebi nije
Sudbina burne prošlosti mi znana.
Ti znaš, koliko puta prođoh slotu,
I kako često pr’jetili mi gromi;
Još danas mi je tajna u životu.
Da sve to mekog srca mi ne slomi.
I kad već mišljah, da se mrakom probih,
I negdje da se bližim sv’jetlu bl’jedom:
Otvarali se iznenada grobi
I drage moje gutali mi redom…
A ja? U skromnom stisnuh se budžaku,
Da bar si vjere spasem nježno cvjeće –
Je l’, Oče, tko te ne vidi u mraku,
Da ni u sv’jetlu gledati te ne će?
Odgovori