Uspomena iz djetinjstva
Jutros rana u tišini snijega
zalajala puška. Muklo jeknu
zadnji hropac uvrh rodnog brijega –
oboje mi u srcu odjeknu.
Skočih brzo s ustavljenim dahom
i bjelinu zagazih u snijegu.
Tad opazih ko srebrenim prahom
procvjetalu ružu – krvi pjegu.
Zabit kolac, sjena mu se ruši
niz brijeg; o njeg svezan pas. A dasi
zadnji tresu tijelo, krv se puši –
rodni brijeg u oku mu se gasi…
– Stari druže, služili smo svijesni,
da su tako čudni ovi ljudi.
Kad od boli, starosti, pobjesniš,
boje te se – puškom ti se sudi!…
Odgovori