Kud zapinje naško oko
U pustinji prošlih zgoda,
Tmina crna svud naokô
Zaklanja nam zemlje roda;
Naška krvca svud zalijeva
Otadžbine tužna polja,
Kuku, lele, narod pjeva:
Hoće l’ doći sreća bolja?
Pa sinu li zvijezda kaka
Iz mutnijeh gor’ oblaka,
Sjajna zvijezda jedva sinu,
Jedva nikla, opet minu;
Pa dignu li koga slava
Vrh ostalih roda glavâ,
Pusti lovor od užitka,
Tuđoj snagi od probitka,
A naš narod kraj lovora
Usred tmina čamit mora.
Je li sablja Zrinskog bana
Zemlju ropstva izbavila?
Pokloni l’ se turska sila
Svijetloj kruni car-Dušana,
Kada sina prorokova
Skonča Miloš sred Kosova?
Zvonimira kruna blijednu,
Simeona carstvo pade,
Na Kosovu polju bijednu
Srušiše se srpske nade;
I slovinska šuti dika
Sred zidina Dubrovnika.
A u kraju, sličnu raju,
Na poljanah slavskog juga,
Bugarije zamnijevaju,
Ozivlje se teška tuga:
Jao tebi, jadni rode,
U tamnilu bez slobode!
Sto junačkih čemu mača,
Kad je tuđa hitrost jača?
Čemu tvoja davna slava,
Kad ne vjenča tvojih glava?
Kad ne paze svoji svoga,
Kad caruje jal, nesloga?
Snuždila se slavska vila,
Takve tužne glase čujuć,
Gdjeno zemlja jadikujuć
Iz dubina zavapila…
I omjeri grobe slavne,
I spomenu čine davne,
I pogleda širom svijeta,
Gdje sve buji, raste, cvjeta;
Gorko vila zaplakala,
Glasno vila zakliktala:
“Ne, moj rode, ne ćeš ginut’
Kraj tuđega pirovanja,
San nesloge i neznanja
Mora s tvoga oka minut;
Minuti će nojca gluha,
I na krilih bistrog duha
Ponijet ću te u visine,
Osvjetlat ću lice mlado,
Nek te pazi svatko rado,
Kô što štuje rode ine:
Ta i ti si dijete božje
Vječnom rukom sagrađeno,
Zar da vijekom osuđeno
Tuđe čamiš uz podnožje?
Da ne digneš bistro, smjelo
Put nebesa svoje čelo?
Ne; uskrsni! kliknu vila,
U tvom kraju znadem sina,
U njega je divna sila,
Kôm se ljubi domovina:
U njega je duša žarka,
Zlatna duša, prosta varkâ:
Nek te hrabri, nek te vodi,
K sreći, slavi i slobodi!
A iz našeg eto gnijezda
Skoči u vis plamna zvijezda,
Svač’ju tugu razgaljuje,
Svač’je srce zatravljuje,
Sav naš narod složno krene
Na prizore neviđene,
Gdje smo jedni, duhom složni,
Srcem jaki, nadom možni.
Pa kako se narod siđe,
Pa kako ju narod vidje,
Tu nebesku poslanicu
Svoju zvijezdu prehodnicu,
Zagrmiše zvuci groma
Duž slovinskog našeg doma,
Od sinjega našeg mora
Do balkanskih strmih gora,
Zagrmiše glasom jakim,
Potresoše srcem svakim:
Slava tebi, naš vladiko,
Jugoslavlja svijetla diko!
Ti nam lijepu sablju skova,
Sablju jaču neg Markova,
Pred kojom se koplja lome,
Koja um’je svladat grome,
Dobitnicu ropstva gluha,
Nedobitnu sablju duha.
Gle od svijeh juga strana
Kita glavâ izabrana,
Oko tvog se svijetla niže,
I sablju ti u vis diže,
I pred Bogom i pred svijetom
Sabljom ti se kune svetom,
Čujder sada, svijetlo naše,
Evo četir’ južna brata:
Srbin grli tuj Hrvata,
Bugarin tuj i Slovenac
U jedan se vežu vijenac;
Kunu ti se kletvom jednom,
Sunce svanu rodu bijednom,
Tako nama živog Boga,
Vezat će nas vječna sloga,
Ne ćemo već bit oruđe
Duha tuđeg, slave tuđe;
Jedna zvijezda, jedna misô,
Koju vječni Bog upisô,
Skupit će nas sad u četu,
Pod zastavu zlatnu, svetu
Ljudske sreće, ljudskog znanja
I slobodnog živovanja.
Naprijed, rode, na istoku
Sviće danak tvome oku
Barjak u vis, borci duha,
Pobornici ropstva gluha.
Naprijed! Tko tu klikô ne bi:
Oj vladiko, slava tebi!
Slava tvojoj sjajnoj glavi,
Slava majki Jugoslavi!
Dragoljub, 1867.
Odgovori