(Franceski Bertini)
Čudesna noć kad olovo gnjije
I nebo se ledi u magli i zimi;
Neka mi strepnja za korakom bdije,
Obalom Tibar se muti i plimi.
Gradom se nosi neman i strava,
Oluj nebesa sa krovova baca,
Grane se pinija u prelomu splava
Vrte na mrtvoj vodi svjetlaca.
Kuda prolom to s oblacim treska?
Kud plamen za stranama proždire tama?
Svu noć se neman nestanka bljeska,
Nad gradom se vječnost survala sama.
Žedno za brijegom mrmore vrti,
S tamama vjetri u beskraje streme;
Prolom će s brijega sve borove strti,
Drumovi s maglama unepovrat nijeme.
Cestama molim slomljen, bez puta,
Preda mnom dom je Sibir bez međa,
Za mnom je ljubav što svetosti vrijeđa,
Stoljeće patnje na dnu minuta.
Ne znam što stravama urlaju drumi;
Ćuti; po mostovim tko prolazi nice?
Mrazovi Tibrom jure, i tmice –
Vatikan na humu šumi i šumi.
Magla mi žedne kosti mrzne,
Crna me tuga plijeni sa stijena.
Dok jedna se munja sa bezdana trzne,
Kroz noć ko ide smijeh hijena.
Prolom i propast kroz prostor i ravan
Kreće se; vječnost u prahu se dimi:
Vjetar dok puca golem i stravan
Ploče u zraku s razvala plimi.
O, dušo, još trenut i nebo će pasti,
Noć se sa tamama u nestanak sprema;
Nikad to zora neće mi cvasti?
Čini se trenut i grada već nema.
O, nikad spasa dok pustoši viju
Tu dušu, bože, ko aždaja Hada?
Aveti mozak mi bezdanom biju,
Sto ljeta, ko minut, na Ponor se sklada.
A Tibar šumi, vječito šumi,
Ko očajna neman nad nestankom svega;
Mrazovim samim tuguju drumi
I oblaci s kišom padaju s brijega.
Srpski književni glasnik, 1928.
Odgovori