I sada s križa kao nekad davno
limeni Isus prijazno glavom klima,
a kuće mi male ko djevojčice mašu
bijelim rupcima dima…
U grudima ptica radosti cvrkuće –
na uskom će puteljku star me sresti čiča,
a iz bijele brade prost duhan mu miriše
i lupiv me o rame, vedro će da priča:
kako mu se zimus otelila krava,
a tvor-krvopija poklo guske tuste.
– Da… znaš… – reče tiše – … bakica je pošla
Bogu… – i niz bradu mu se dvije suze spuste.
Ja ga onda tješim, on mi šmrcnuv reče:
– Žuri, sinko, doma te željno mati čeka,
a seka ti kolač iznenada peče…
– i već miriše slatko kolač izdaleka.
Pa medenih grudi, prašan na prag stupim
rodne kuće, već mi mati gladi lice…
i drugove školske oko sebe kupim
– dok sestra i braća cvrkuću ko ptice.
Onda selom pođem, sa svakim se zdravim,
grube ruke drmam, dok mi oči blude
po granama bora što se prepun ljeska,
a snaše me rakijom i jabukom nude…
I svatko me pita što učim tam’ u gradu:
– Gospodin bit će, ne treba da radi –
reče starčić – nama će pomoći…
– a blag mu osmijeh zaigra u bradi.
… Oh, dragi starče, kad se sjetim toga,
već djetetom mi je u duši cvalo
veliko htijenje, da s vama zemlju orem –
i rođen bijah tek za volove i ralo!
– – Uspomene sretne najstrašnije bole!
i gacam sjetno putem, a kamen noge bije –
I gledam: selo mi se na povratku milo
kao onaj djeda bijelim smiješkom smije…
Odgovori