Moje je tijelo bolesno
i žudi tihu jednu bolnicu
Bolnica bez šuma i bez grada
u praznom blijedom danu
Blijedi dan je odsjev blijeda neba
U mrtvom vrtu zimsko sunce šeta
Mi tihi samostanci bez Boga
u našim bijelim pustim sobama
zaboravljamo život
snivamo
duge tužne blijede prazne naše dane
O okna naša udare pokadšto
krik ples i radost života iz grada
– O grad!
O nemir nemoć naših srca!
O mi smo davno izišli iz života
i mi smo samo svoji spomeni!
U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju –
Za rub se zemlje nebo ruši
Veče
– O veče noći naše djevojke!
Tko ljubi sada naše djevojke? –
Mi potonemo u crn ponor snova
i snivamo da svi smo davno pomrli
Već bezbroj ljeta ležimo
Preko nas
u trku idu neba oblaci
Preko nas
u vječnost se bez konca dani noći ruše
Zbirka: Preobraženja
Objavljeno: 1920.
Odgovori