Jutros se je nebo razdanilo rano
U sunčanom blijesku, iza rosnog brijega,
I miris je cvijeća, bjelji od snijega,
U meni bezmjernu slast života danô.
Svu noć su zvijezde sjale sa visina,
A ja plakah tugu nedomašne sreće,
I sve žeđah sjaja iz crnih dubina,
Mrk, u polumraku dogorjele svijeće.
Mišljah kako živim umoran i bijedan
I kako se praznim snovima opajam,
Kako mi je nemir srca nepregledan,
Kako se u dimu rastapam i spajam.
I prošlima dnima prišao sam sjetan,
Kada me je pila noć neznanih tuga,
Kada ni u sreći nisam bio sretan,
Dok su ljeta gasla kao boje duga.
Vidio sam cijelu povorku nizina,
More mojih strasti, kreševo bez boja,
Sto bura bez glasa sred golih zidina,
Dušu koja nikad ljubav ne propoja.
Al jutros se nebo nasmijalo rano
U sunčanom blijesku, iza rosnog brijega,
I miris je cvijeća, bjelji od snijega,
U meni bezmjernu slast života dano.
Prozore sam pijan raskrilio širom,
Prah sam noći otrô s maglenih očiju,
Pustio sam da me vali sunca biju,
Lud sam klicô pustom dolinom, i mirom.
– Slava tebi, more duboko i sinje,
Slava tebi, nebo tiho i beskrajno,
Slava tebi, bijelo cvijeće golubinje,
I tebi, o sunce ognjeno i sjajno;
– Slava, ceste bijele, što u svijet vodite,
Slava, ljudi vjerni, što zemlju orete,
Svima vama, slava, što s vjetrom brodite,
I vama, što zore, pre sunca, pijete…
I onda sam pošô duboko u šumu,
Verao se sretan od grane do grane,
Poljubio zemlju na rosnome humu
I klanjao svijetu na sve četir strane.
Srpske novine, Krf, 1916.
Odgovori