Sred grada u kamenu Senju
Na glasu je božiji hram;
To crkva je svetoga Franje
I mrtvijeh uskoka stan.
Tu dolje, pod pločama teškim,
Kroz stoljeća snivaju svi,
A bura nad krovom im pjeva:
O mletačkoj galiji,
O Zmaju i Markovu lavu,
O šajci ko galebu – –
Kroz lubanje šuplje im šapće
U dugijeh stoljeća snu.
Tek stoljeća svakog jedanput,
Kad ponoćni otkucne zvon,
Zazveknut će oružje staro
I božji se ljuljnuti dom.
A dolje u rakama trulim
Kosturi se pomaknu svi;
Na otprte grobnice sjednu
I šute ko ukleti.
Tek katkada podignu glavu
I šuplje si očnice,
Kad među nje uniđe junak
I sjedne na kamenje.
Sve ulaze redom junaci
Pod krivijem ćordama,
I podzemni pune se kruzi;
Sve jedna su grobnica.
A velika grobnica ova
Ko hrvatska zemlja je sva
I junačka kneževa brda
I kraljeva Srbija.
A bogzna, gdje leže junaci,
Kad nije im sastanka čas,
Dok ne kucne jednom u vijeku
Nad rakama ponoćni glas?
I sjede vam tako i sjede,
I šute ko mrgodni svi;
Na Drini je gdjekoji pao,
A drugi na Neretvi.
Još gdjekog je proždrlo more,
A gdjekojeg tuđinski kraj,
I timočki nekom su žali
Pjevali oproštaj.
Iz litica Crnoj u Gori,
Od talasa Sitnice,
Sa Dunava, Save i Tise
Il Bosni sa brzice,
Sve dolaze pogleda mrka
I suđeni čekaju sat,
Kad dusi se vraćaju natrag
U grob, u nepovrat.
I jošte, još čekaju malo,
Zar neće, dok otkucne zvon,
Nad glavom im zapjevat pijevac,
Nad velikom grobnicom?
A kada bi zapjevo pijevac –
To utvrdo vjeruju svi:
E, umah bi uskrsli opet,
Ko nijesu ni umrli!
Nu lijena pjevčina šuti
I drijema na buništu;
A divovi junačkog roda
Svi u grob se vraćaju!
Tek jednoć je pjevnuo malo
U gavana nekoga baš,
I bundžiju spremiše umah
Na predivan paprikaš!
Pak prolaze ljeta i vijeci,
I gluha i nemila kob;
A budni su zaspali pijevci,
A junački pljesnivi grob – –
Tek vide se stoljeća svakog,
Na kratak i turoban sat,
I opet u grobnicu idu,
I vele da – zaplaču tad!
Odgovori