Sijelo

Sred grada u kamenu Senju
Na glasu je božiji hram;
To crkva je svetoga Franje
I mrtvijeh uskoka stan.

Tu dolje, pod pločama teškim,
Kroz stoljeća snivaju svi,
A bura nad krovom im pjeva:
O mletačkoj galiji,

O Zmaju i Markovu lavu,
O šajci ko galebu – –
Kroz lubanje šuplje im šapće
U dugijeh stoljeća snu.

Tek stoljeća svakog jedanput,
Kad ponoćni otkucne zvon,
Zazveknut će oružje staro
I božji se ljuljnuti dom.

A dolje u rakama trulim
Kosturi se pomaknu svi;
Na otprte grobnice sjednu
I šute ko ukleti.

Tek katkada podignu glavu
I šuplje si očnice,
Kad među nje uniđe junak
I sjedne na kamenje.

Sve ulaze redom junaci
Pod krivijem ćordama,
I podzemni pune se kruzi;
Sve jedna su grobnica.

A velika grobnica ova
Ko hrvatska zemlja je sva
I junačka kneževa brda
I kraljeva Srbija.

A bogzna, gdje leže junaci,
Kad nije im sastanka čas,
Dok ne kucne jednom u vijeku
Nad rakama ponoćni glas?

I sjede vam tako i sjede,
I šute ko mrgodni svi;
Na Drini je gdjekoji pao,
A drugi na Neretvi.

Još gdjekog je proždrlo more,
A gdjekojeg tuđinski kraj,
I timočki nekom su žali
Pjevali oproštaj.

Iz litica Crnoj u Gori,
Od talasa Sitnice,
Sa Dunava, Save i Tise
Il Bosni sa brzice,

Sve dolaze pogleda mrka
I suđeni čekaju sat,
Kad dusi se vraćaju natrag
U grob, u nepovrat.

I jošte, još čekaju malo,
Zar neće, dok otkucne zvon,
Nad glavom im zapjevat pijevac,
Nad velikom grobnicom?

A kada bi zapjevo pijevac –
To utvrdo vjeruju svi:
E, umah bi uskrsli opet,
Ko nijesu ni umrli!

Nu lijena pjevčina šuti
I drijema na buništu;
A divovi junačkog roda
Svi u grob se vraćaju!

Tek jednoć je pjevnuo malo
U gavana nekoga baš,
I bundžiju spremiše umah
Na predivan paprikaš!

Pak prolaze ljeta i vijeci,
I gluha i nemila kob;
A budni su zaspali pijevci,
A junački pljesnivi grob – –

Tek vide se stoljeća svakog,
Na kratak i turoban sat,
I opet u grobnicu idu,
I vele da – zaplaču tad!