Tu hrast se golem diže
mazeći vrhom svod,
oko njega, dolje mnogo niže,
kržlja mu rob i rod:
čestik jelâ, grabrova, smrekâ –
jer tek za njeg sunce grije,
a na njih on lednu baca sjenu;
jer sok je zemljin za njegovo žilje –
a jadni guštik žutu samrt čeka…
Pomrlo je uz njeg šumsko bilje,
tek mašina mu resi korijen grub –
i od njeg živi samo,
podlo mu ljubeć lub,
vijek zeleni bljušt…
A hiljadama zelenih srdaca
on krv zelenu pije,
da ih jesen žuta na podinu pobaca,
gdje nestaje i mrije –
pa opet mrtva pustu zemlju gnoje
i služe mu ko prije…
I on raste, raste moćan
i sve veću snagu skuplja,
a svima škodi, grub i krvoločan.
Tek duboka mu duplja
hrane otrovnu koju biljku
il stan su mračnom ljiljku – – –
– Kad teški snijeg i oštar zimski vjetar
suharke ruše,
nemoćno ide star seljak,
gazeći dubok snijeg na metar,
pod hrast, jer mu kroz dimnjak puše;
a vjetar ga grize i sprdljivo se smije,
pa ruši suhe grane i starca s njima bije…
– – Stari hrast je slomljen ove zime
i od bure strada,
a pukline su veće, stari kora tvrda,
dok krhko granje puca i duboko u snijeg pada.
Al još je moćan, strašan,
i makar prepun brazda,
još on je moćnik silan, još golem šumski gazda.
*
… Jutros su došli ljudi
i čule su ih vrane,
pa su u bijelu tišinu
s najviše graknule grane.
Onda su došli do hrasta
i stali da mu se čude,
a nekoji od njih su počeli,
obilazeć ga, da sude –
koliku će im dati
množinu hvati…
I ruke su veselo trli,
dok jedan je nešto reko;
a drugi stao hrast vrpcom da grli
i bradvom je u nj zasjeko…
Dvojica pak su uzeli pilu,
zarezali meso duboko –
i nakon vremena dugog –
zanjiho hrast se pogladiv malko
vrškom nebo visoko…
– Al još je hrast strašan, makar mu pjeva
pila o skoroj smrti,
još će on, silnik, u strašnom padu
mnoge u guštiku strti…
Objavljeno: 1932.
Odgovori