Irud

Gusti mrak je davno pao
I po goram i po dolim,
U san već je tonut stao
I sam bučni Jerusolim…

Irudovi samo dvori
Mrakom siplju sijevak škuri,
Al’ taj dršće – kô da zbori
O nečijoj skrajnoj uri.

Irud se na svilnom logu
Zgurio od bola strašna…
Vjeran rob ga pak do nogu
Čuva… gleda oka plašna.

Sad je sijedu digô glavu
Kao talas more burno,
Pak je u tle kô u strahu
Uprô šapćuć oko tmurno:
“Gledaj glave
Sve krvave,
Kako niču…
Pa kô žive
Usta krive,
Oči miču”…

“”Tlima šaren sag se pruža””, –
Rob će tješit gospodara, –
“”Pa te mnoštvo njeg’vih ruža
U tom kasnom času vara””.

“Ne vidiš li, aoh, robe,
Gdje se kô od klete zlobe
Sve to više kupe… nižu…
Pa se s ovih tvrdih tala
Krvavijeh poput vala –
K meni već do loga dižu?”

Rob se vjeran maši s mirom
Zlaćenijem za kondirom,
Pa ga bolnom gospodaru
U sućutnom pruži žaru:

“”Dvije, tri kapi lijeka gutni
Za okrepu krhka tijela;
Pa će nestat slika mutnih;
Mašta će se smirit vrela!””

I posluša Irud roba
Kao skrajnom nuždom prijekom,
Pa se smiri poput groba
Na uzglavlju svilnom, mekom.

Al’ za časak tili opet
Dršćuć s groze se probudi:
“Vidiš, kako bi se popet
Rada pak do mojih grudi?
Natrag! Ja sam jošte orô,
A vi pilad – drska često, –
Onda sam vas srubit morô,
Da mi On ne otme prijestô!
Al’ ni sad ga nikom ne dam,
Ma da pakô sav se sroti!
Ja vam strogo zapovijedam:
Natrag! Natrag! gnjusni skoti!”

I sa loga Irud skoči,
Pa se roba hvata nijema,
Čudno mu se vrte oči,
Kô nasrnut da se sprema…
Ali netom gnjev ga minu,
Koljeno mu staro kleca –
Čini mu se: kô da plinu
Oko njega sitna djeca…
“Ne vidiš li”, – robu šane, –
“Kako sad mi izlaz brane?
Pa otrovnim dišu dahom,
Da me prije stvore prahom?…
Ne čuješ li, kako zbore.
Da ih šalje Bog i čovjek:
Neka na me sruše dvore, –
Proklet dovijek! Proklet dovijek!

Skupi snagu i popleši
Ove lude dječje glave;
Njihova me bijesa riješi, –
Sad me hoće da udave…
Zraka! Zraka!”… I bez daha
Irud robu na grud klonô
Kô da mu je s groze, straha,
Uprav puklo srce bonô.

Ali kad je s ljudskih ćuti,
Reci, pukô kamen kruti?!
Irud, gle, već ruke širi
I dvoranom pustom gviri…
“Nigdje nikog!” – smješke zbori, –
“Sve je pogled bio krivi…
Samo glava još mi gori
Kao da je vulkan živi!
S nje i dječju slušam buku,
I u krvi svak’ čas greznem;
Ded mi, robe, podaj ruku, –
Ja za noćnim zrakom čeznem!”

I na visok trijem izađe,
Lik aveti blijede, tije,
Duši mu je bilo slađe, –
No u vijeku ikad prije!
Do naslona tvrda stane
I u mrak zaviri gusti;
Robu nijemo rukom mahne,
Da ga na čas sama pusti…
“Mrka noći” – šapće s tija, –
“Ja u tebe tražim lijeka:
Pogažena kao zmija
U zatišju bilja meka!
Zašto usnut zaman kušam
S prolivene dječje krvi?
Svuda samo prikor slušam:
Krista da sam krvnik prvi?

Gdje su znaci, da se rodi
Čovječjoj u krhkoj puti?
Vječnom nebu da ugodi
Svoga bića svetom ćuti?
Gdje je, reci, zvijezda jarka,
Što nad njeg’vom zipkom trepti?
Ah, ti šutiš?… Sve je varka,
Za kojom tek ludost hlepti!”

I umuknu Irud mukom,
Sagne glavu punu žara;
Bilo mu je – s vjetra hukom
Kô da netko progovara:
“”Zvijezda Spasa se ne taji
Navrh neba visokoga;
Ali samo onom sjaji,
Koj’ u Kristu vidi Boga!””

“Zvijezda Spasa!” Irud šane,
I mrazni ga srsi prođu;
Na života grozne dane
Zlokobne mu misli dođu…
I poniče bolan nikom
U kajanju gorkom, zornom,
I trgne se – ko pred slikom
Neviđenom, čudotvornom:
“Gledaj” – vapi – “sv’jetlo bajno,
Kako sja se i talasa,
Kao u tle da se tajno
Zaklonila zvijezda Spasa!
Niže dolje zipka stoji
Sa čedancem divna lika,
Oko njega ljudi moji
Sa držanjem poklonika!
A iz tamne eno dalji –
Ne vara li vid me jošte –
Već se moćni viju kralji
S darovima od milošte!

Samo ja se branim!… Ne! ne!
Sv’jetlo mami, gle, i mene
U taj ljudstva vrtlog blažen, –
Sad ću čedu past do nogu,
Poklonit se kao Bogu,
Pobjedniku – kralj poražen!”

I nad trijema naslon kamni
Irud se je mukom vinô, –
Pa je noći u skut tamni
Kao kajna suza minô…

Davno bilo!… Iruda već nije,
Da nam srca porod zvjerski smiče;
Na djecu nam poput trovne zmije
Samo doma stari dušman siče; –
Siče trajno zmijskome u jedu,
Što djedova slavnom stazom gredu!

On bi dašto htio, da nam djeca
Za slobode uzor tupe s mirom,
I da ropski koljeno im kleca
Njegovim pred lakomim kumirom; –
Ali mi ih rađe smrti damo,
Pa i to: sa strašnom kletvom samo!

Rastite nam bujno, djeco drobna,
I do konja i do koplja bojna –
Ne bil’ bar nam ponad humka grobna
Zamnjela vam pjesma bespokojna:
“Čujte, oci!… Sreća nam se roji,
Mi smo opet u svom domu svoji!”