Aleluja! dovikuju ti gromi,
Aleluja! se ori sa visoka.
Bjesnoće val o tvoju grud se lomi,
Al’ ti ga čekaj mirna, smjela oka;
Jer na nebu nam munja božja piše:
Prevršila se muka – ništa više!
Oj zdravo dane, krvav nad sve ine,
Svjedoče slavni, obilan strahotom,
Kroz krvav oblak eto sunce sine
I nosi nadu crnom za sramotom;
Žrtvenik diva mahnitog se krši,
Gdje zakon pravde sud svoj nad njim vrši.
Da, robinjice jadna, četir vijeka
Na uljudbe si sjedila tu vratih,
Al’ tvoja bol se mrve ne dočeka,
Ni Boga glasno nijesi smjela zvati,
Jer – jerbo Bog te Slovinkinjom stvori,
Jer tuga tvoja hrvatski tek zbori.
Nu onaj zakon, neodoljiv, velik,
Koj’ žezla lomi, krune u prah meće,
Od koga rđa svesilnika čelik,
Taj osvetnik pogažene nam sreće,
S Balkana mač svoj svjetoborni trgnu,
I u srce ga Osman-zmaju vrgnu.
I tvoji lanci popucaše eto,
Zaludu na te priječila se zloba,
Nadvladalo je spasa slovo sveto:
Uz krvav pir sad ustaj iz svog groba,
Da budeš opet licem sestram slična.
Da budeš sretna, slobodna i dična.
Ne kunite ih, koji našeg roda
Na rod naš zdvojno ljuti nož svoj pere,
Bjesneće žrtve krutog preporoda,
Plamteće roblje prorokove vjere;
Ukobila im kob, za sjajnu varku
Da smješeći se krv si liju žarku.
Usuđeno je nama od sudbine
Dovinuti se krvnim putem k spasu,
Za plemenom da pleme ludo gine
Ne odzivljuć’ se materinskom glasu,
I braneć’ drugog samo sebe hara,
U slijepu bijesu svoje srce para.
Tragedija nam sudbe neka teče
Strahotom cijelom sve do kapi krvi;
Zažarila se Turstvu strašna veče,
Već božji mač da lažni kumir smrvi:
Čuj! S trusa babelski već toranj puca,
Al’ tvrdo stoj! Nek srce mirno kuca.
Oh! Kušat će ga mudro poduprti
Evropske sreće fini naimari,
Nu Bog zagrmi: Stambul plijen je smrti!
Tko, tko je jak, da božju volju kvari?
Tko drzak priječit providnosti djela?
Joj njemu! Jao! Božja će ga strijela.
Oh kušati će Savu kopat’ dublje
I istu krvcu mudro raskotarit,
Mješt’ sunca palit krive svoje zublje
I srce srodno tajno otpazarit.
Te stare gusle tisuć puti čusmo,
Al’ tisuć put nam odgovor bje: tu smo!
Kolotek svijeta hrli k jednoj meti,
Nek’ luda šaka zamah silni priječi,
Svemoguć zakon prirode je sveti,
Suprotni mu se, u prah da te zgnječi:
Razorit hipom mudre će kotare;
Povratit krvi, srca međe stare.
Da! Doć’ će dan, već sijeva u daljini,
U blagu ljubav gdje se jarost složi.
Oj Bosno slavna, iz groba se vini,
Pa nek te grije krasnu danak boži:
Po tvome raju procvala sloboda
Na slavu, sreću hrvatskoga roda!
Vijenac, 1878.
Odgovori