Pišu se knjige! Gospodi bože,
Gotovo evo manjka još malo,
Pa nećeš naći mjesta da pljucneš
Od samijeh knjiga!
I kakve knjige!
Ah, ja ih često sažalno gledim
Sjedeć u kutu s dosade puste;
A one gvire u me onako
Kao i djeve koje su nekad
Ljubljene bile, a sada čame –
Ni gospe ni djeve, e ih je sramno
Pustio dragi!
O, s brige i nesna blijede misli!
I vi ste tako još prije braka
Ostale jadne, udove, tužne!
Lijepim zborom, vještim i smjelim,
Mnogi je smrtnik tratio pamet,
Reko vam najzad kao koketi,
Punanih grudi, oblih bokova:
O, ja vas ljubim!
Al dođe časak – ljubavnik žarki
Obično kasno prigodu steče
I vidi gdje bujna, ljubljena djeva
Pre no u mekan talamos liježe,
Odlaže za noć teretne čare.
Gleda i misli kupeći usti:
Gle, luda mene, ovo što osta
Za manji mogoh postići novac!
I – tako…
zbogom; čare odloživ,
Slatku vam nojcu na policam želim!
Odvraćam od vas smušenu glavu
I jurim željan na ulice žive,
U bučne krčme il drugi koji
Ljudski zvjerinjak. Najsvježa sô je
Silnom na valu velikog mora.
O, ne! Po vama
Sporo bih svoju vjenčao dragu
Od koje mi gori i srce i duša.
Ja hoću naprijed za njom, za divnom,
Divljijem krilom presijecam oblak
I pružam ruke za biser-plaštem
Tamo nad zvijezdam što mi svjetluca.
Ja k nebu hoću kroz uzdah svijeta;
Na grijehu srca plamene krvi
Istinu tražim. Gospode, zar ćeš
Kazniti volju kojom te žudim?
U mračnoj noći lutanja našeg
Dršće pred smrtnim očima slabim
Tek jedna zvijezda sebične strasti.
U srcu sve je pohlepa pusta,
Zlu je i dobru sebičje klica.
I ovo krilo narode vitla
Tamo od Kaina; hljebac i časti
– Povijesti duša!
Ah, da, i onda, suzna kad oka
Gledamo gdje se u muci smrtnoj
Trza paćenik, ah, da, i onda,
S tuđe kad boli prosuzi oko,
Mislimo: al je umirat teško!
I strah je onu sažeo vodu
Na oči nama, i zove se: suza!
Hvala, o nebo, što dade nam suze.
Dosta je, dosta, sućut da čija
Briše ti s čela patničke kapi
Ne žaleć pri tom marame svoje!
Vjerujem tvrdo jošte da nijesu
Svi dobra srca pomrli ljudi
Marame bar što žalili ne bi!
I to je mnogo; nu za tu krepost
Mudrac je malo, dosta tek – čovjek!
Oštrijem noktom, pravilnom crtom
Odsijeca razum čovječji pute,
A živa i divlja slobodna narav
Skokom krivuda i – svesilno hoće!
A red i društvo, dogma i moral
Vapiju: Treba pakô proširit,
Što ga je božja vječna providnost
Sazdala tješnje
Nego što pravda zahtijeva ljudska!
Ah, ti, o Tvorče, pakla ne sazdav,
Al sazdav ljude – ja znam, da voliš
Golu na klisu divljaku svoju,
Pod čijom krošnjom srce je grešnik,
Grešnik i sudac!
I ako nekad stupimo tamo
Tebi pred oči, pravedni oče,
O, ja ću onda drskijem prstom
Tebi pokazat idole moje,
Reći ću: Oče, ove gle ljubljah,
Ljubljah i ljubljah! A ti, o suče,
Ti ćeš se meni tada nasmiješit
Ko što si često na mene gledo
Kroz šaren-dugu i bijeli oblak
Kada sam bijesan, tražeći pravdu,
Srnuo ljutit s utrte ceste
Vičući: Čemu si ljudma u glavu
Stavio mozak – i čemu ljudi,
I više: čemu li suze?!
1892.
Odgovori